Author: Andrej & Daniela Urem

DOM I SVIJET – http://www.hic.hr/dom/ 19.02.2002 HRVATSKU TREBA VRATITI HRVATIMA RAZGOVOR S PROF. DR. VINKOM GRUBISICEM, REDOVNIM PROFESOROM NA WATERLOO SVEUCILISTU U KANADI Pise: Marica Risek Dom i svijet – 18. veljace 2002. HMI je danas, rekli bismo, tek izraziti primjer nesuradnje izmedu dvaju dijelova hrvatskoga naroda. Velika je tragedija danasnje Hrvatske sto njene institucije ovise o hirovima pojedinaca, od ministara “za razvoj” koji savjetuju mlade strucnjake da napustaju Hrvatsku, od predsjednika drzave koji jubilarnu proslavu dana nezavisnosti naziva komemoracijom (?)… Kad gledate danasnje hrvatske vrhovnike, pa cujete besmislice koje pricaju i koje zvuce komicno, ali kad te besmislice pocnu i ostvarivati, onda se cijela stvar pretvara u tragediju”. Katedra hrvatskog jezika u Sjevernoj Americi postoji samo na Sveucilistu Waterloo. Kako je doslo do uspostave te katedre i kakav je interes i odaziv studenata? Prije kojih petnaestak godina pocelo se u Juznom Ontariju govoriti o potrebi uspostave Katedre za hrvatski jezik i kulturu i uskoro su, poduzetnoscu nekih poslovnih ljudi, grupa, organizacija i pojedinaca prikupljena potrebna sredstva. Katedra je otpocela s radom na Sveucilistu Waterloo (nedaleko od Toronta), koje je vec godinama, prema ispitivanjima casopisa McLeans, na prvom mjestu po studijskim i inovacijskim programima. To dinamicno sveuciliste pruza takoder mogucnost studiranja hrvatskoga jezika dopisnim putom, tako da ljudi mogu bez problema zavrsiti studij, ma gdje zivjeli. Oni dobivaju sve potrebne materijale kojima se sluze redoviti studenti, pisu testove, a zavrsni ispit pisu na sveucilistu koje im je najblize. Taj se nacin studiranja pokazao veoma uspjesnim u zemljama ogromnih razdaljina. Danas je u pripravi i studiranje hrvatskoga jezika putom Interneta, jer na Sveucilistu Waterloo nekoliko se predmeta predaje internetski, “e-predavanjem” ucilisnih materijala. Moj udzbenik “Elementary Croatian I” vec se prireduje za internetski nacin predavanja, a vjerujemo da ce to uskoro biti slucaj i s “Elementary Croatian II”. Redoviti studenti imaju mogucnost uzimati tecajeve hrvatskog jezika, knjizevnosti i kulture i cak uzeti hrvatski kao “minor”, sto bi u nasim okvirima odgovaralo “b predmetu”. Neki su tecajevi samo na engleskom tako da su pristupacni i onim studentima koji ne govore hrvatski, ali koje zanima hrvatska kultura. Hrvatski na Waterloou je u sklopu germanistike i slavistike, a studenti su vecinom djeca hrvatskog porijekla. Uz Katedru djeluje i “Center for Croatian Studies” (Centar za hrvatske studije) koji posjeduje nekoliko mikrofilmova starih rukopisa koji se cuvaju u americkim knjiznicama (ponesto ce od toga uskoro biti i objavljeno). Centar je otvoren studentima do- i postdiplomskog studija na svim razinama koji pisu radnje o Hrvatima, Hrvatskoj, Sredozemlju ili srednjoeuropskim problemima. Trenutno na Sjevernoamerickom kontinentu Katedra hrvatskoga jezika i kulture postoji samo na Sveucilistu Waterloo, ali se hrvatski jezik malo pomalo uvodi i na druga sveucilista. Stvar je sa “srpskohrvatskim” sigurno propala. Danas vise takvog jezika jednostavno nema ni u jednoj drzavi, ni u jednoj ustavnoj formulaciji, izuzev jos na nekim sveucilistima. Reklo bi se – pukla lopta, raspalo se drustvo! Medutim, proucavanju hrvatskoga jezika i kulture izvan Hrvatske, valjalo bi pristupiti mnogo ozbiljnije negoli to cini danasnja vlada i negoli je to cinila i jucerasnja vlada, a da o prekjucerasnjoj i ne govorimo. Trebalo bi u tu svrhu organizirati temeljit simpozij, jer druga pa i treca hrvatska generacija dolazi – ali i prolazi! Motivi su za ucenje hrvatskoga jezika, kao i bilo kojeg drugog predmeta, veoma raznovrsni. Mnogi zele upoznati jezik i kulturu svojih roditelja, odnosno svojih predaka, neki opet uz ruski zele uzeti jos jedan slavenski jezik… Jednom mi je jedan student matematike rekao da je uzeo hrvatski jer mu je netko rekao da je hrvatska slovnica izuzetno teska, pa da izbjegne stalne susrete s brojevima i znamenkama, htio se pozabaviti “teskim gramatickim” pravilima. Na koncu mi je povjerio da dobro i logicno objasnjena gramatika i nije tako nesavladiva… U Australiji na Sveucilistu Macquarie postoji takoder Katedra hrvatskog jezika koju vodi prof. Luka Budak. Kakva je suradnja izmedu Vase katedre i one u Sydneyu? Prije uspostave Katedre hrvatskoga jezika i kulture na Sveucilistu Waterloo djelovala je Katedra za hrvatske studije na Macquarie sveucilistu u Sydneyu. Tamo sam proveo jednu cijelu skolsku godinu, pomalo se upoznao s njihovim sustavom studiranja (i oni imaju veoma razvijene dopisne tecajeve, jer su i u Australiji, kao i u Kanadi, ogromne razdaljine izmedu pojedinih mjesta), sprijateljio se s tamosnjim predavacima, profesorima Lukom Budakom i Gracijanom Birsicem, a kasnije ‘dopisno’ upoznao i dr. Borisa Skvorca. Ostali smo u trajnom prijateljstvu i suradnji. Ta mi je “australska godina” ostala u najljepsim uspomenama, jer sam mnogo toga naucio. Asimilacija je neumoljiva perspektiva Hrvata u iseljenistvu. Sto Hrvatska moze uciniti da uspori proces asimilacije? Ima li smisla odgadati neminovno? Odgadati? To bi nam bilo nemoguce. Medutim, sto mozemo i trebamo ciniti je usmjeravati asimilaciju hrvatskih potomaka u novim sredinama tako da bude na korist Hrvatskoj. I Hrvati u Hrvatskoj se “asimiliraju” u neki buduci cudan svijet “globalnog sela”, sa svim “seoskim navikama”. I u srednjem vijeku stvarna je drustvena jedinica obuhvacala ono podrucje koje je culo isto zvono (“kampanelizam”, pa i danas opet dolazimo na isto: danasnje se “zvono” (Internet) cuje po citavom nasem selu… No vratimo se “asimilaciji”, koja bi se mogla prevesti kao “poslicnjavanje”. Danas su u Americi podjednako ucestala americka imena koja zavrsavaju na -ic (ili na -ich) i ona na -son. Uz to amerikanstvo svatko ima, ili bar mnogi imaju – rekli bismo – i tradicijsku pripadnost, duhovne temelje (“background”. “Usmjeravati asimilaciju” znaci obogacivati Amerikance, Australce, Kanadane, Novozelandane i druge hrvatskom kulturnom bastinom i bogatom hrvatskom tradicijom. Bit ce uvijek onih koji ce biti zainteresirani za jezik, povijest, kazaliste, folklor… Hrvatske institucije im to ne bi smjele uskracivati, jer – na dulji rok – to je na obostranu korist. Kad su prije vise od godinu i pol Boris Maruna i Jaksa Kusan preuzeli vodstvo Hrvatske matice iseljenika, uputili su proglas ‘urbi et orbi’ kako ce se Matica transformirati u svojevrsni hrvatski Goethe institut. Kako Vi ocjenjujete rad danasnje Matice? Hrvatska matica iseljenika nas Hrvate izvan Hrvatske zanima kao nasa institucija, bez obzira na imena ljudi u njenom vodstvu. Uz sve duzno postovanje prema Goethe institutu, HMI ima sasvim drugu misiju, koja je u vrijeme dok je Ante Beljo bio ravnatelj bila ne samo jasno zacrtana nego i izuzetnim dinamizmom ostvarivana. Poznajem u Matici mnoge vrijedne i radine osobe i uvjeren sam da ce, uz pomoc tih snaga, HMI opet ozivjeti i da ce je Hrvati izvan Hrvatske opet prihvatiti kao “svoju Maticu”. HMI je danas, rekli bismo, tek izraziti primjer nesuradnje izmedu dvaju dijelova hrvatskoga naroda. Velika je tragedija danasnje Hrvatske sto njene institucije ovise o hirovima pojedinaca, od ministara “za razvoj” koji savjetuju mlade strucnjake da napustaju Hrvatsku, od predsjednika drzave koji jubilarnu proslavu dana nezavisnosti naziva komemoracijom (?)… Kad gledate danasnje hrvatske vrhovnike, pa cujete besmislice koje pricaju i koje zvuce komicno, ali kad te besmislice pocnu i ostvarivati, onda se cijela stvar pretvara u tragediju. A uvjeren sam da nitko nije tako dobar da bi smio reci – “Institucija, to sam ja!” Tajnik ste Hrvatsko-kanadskog kongresa, kanadske inacice Hrvatskog svjetskog kongresa. Sto Kongres radi i moze li motivirati Hrvate, koji su nakon euforije s pocetka devedesetih zapali u letargiju, razocarani postupcima HDZ-ove vlasti, vracanjem komunista na vlast u Hrvatsku, umorni od davanja i pomaganja, frustrirani napisima o malverzacijama…? Da, i moram odmah dodati da je moj kongresni predsjednik gospodin Ivan Curman veoma djelotvoran pa tako “pokriva” i mnoge tajnicke poslove, koje ja ne dospijevam obaviti. Hrvatsko-kanadski kongres bi sigurno mogao vise toga uciniti za Hrvatsku kad bi ta suradnja bila obostrana i kad ne bi bilo nastojanja da se iseljenistvo i “privremeni radnici” u europskim zemljama ponovno otjeraju “u emigraciju”. No, kako narod kaze, “svaka sila za vremena”, a u demokratskim pluralistickim sustavima vlast je kratkotrajna i brzo se trosi, a institucije i organizacije su trajne, jer ne zavise toliko od pojedinaca koliko od programa. Ljudi izvan Hrvatske – a Hrvatski svjetski kongres u tome prednjaci – zele samo pomoci Hrvatima u Hrvatskoj. Od Hrvatske ocekuju da sto bolje i sto uspjesnije razvije svoje gospodarske mogucnosti i da suradnjom pomogne Hrvatima izvan Hrvatske ne ublaziti, nego kulturnim i pedagoskim suradnjama, “usmjeravati” neotklonjivu asimilaciju, tako da Hrvatska nastavi suradivati s onima koji trajno ostaju zivjeti izvan Hrvatske. Jednostrano donosenje zakona o tomu kako “iseljeni Hrvati” imaju ili nemaju ovo ili ono pravo, ne sluzi nicemu. Takvi bi se zakoni trebali pripremati u suradnji s Hrvatima izvan Hrvatske (odnosno s organizacijama i institucijama koje ih zastupaju). Tu bi mogao i Kongres biti od velike koristi. Ukidanje prava glasa Hrvatima, koji zive izvan Hrvatske, ukidanje je jednog od osnovnih prava covjeka. Nije bitno koliko ce se Hrvata izvan Hrvatske tim pravom i posluziti i za koju stranku Hrvati izvan Hrvatske masovno glasuju. Bitno je da se nicije pravo ne povrjeduje. Usto, Hrvati izvan Hrvatske bili bi sigurno najbolji i najsigurniji ulagaci u Hrvatsku, kad bi se prilike u Hrvatskoj “normalizirale”, kad bi birokracija bila bar donekle po ljudskoj mjeri. To bi, dabome, motiviralo i one “asimilirane” na suradnju sa zemljom njihovih oceva, djedova, ili predaka. Trebaju li Hrvatima u iseljenistvu krovne udruge, jer ocito smo narod koji ne voli i ne postuje autoritete, osim onih zadanih i tudih? Hrvatima, kao i svim normalnim ljudskim bicima, potrebne su udruge, organizacije, institucije… Pa i krovne udruge su potrebne, jer one mogu zastupati interese najveceg broja Hrvata u svijetu…. Uz “zadane i tude autoritete”, koje valja i treba postivati (a cesto se to i mora), koje su povezane s poslom, sa svakidasnjim zivljenjem… hrvatski su autoriteti i organizacije gotovo iskljucivo na dobrovoljnoj bazi. Tu ljude spaja samo osjecaj duznosti prema narodu iz kojega potekosmo. Kako motivirati mlade da se vise ukljuce u rad hrvatskih drustava – celni ljudi mnogih hrvatskih organizacija su pedesetogodisnjaci, sezdesetogodisnjaci – sudjeluju li mladi u dovoljnoj mjeri u radu hrvatskih drustava da bi ih jednog dana bili spremni preuzeti? Jedno od najvaznijih, rekao bih i najhitnijih pitanja jest upravo to: kako motivirati mlade?… Sigurno je jedno: mnogo je lakse hrvatske organizacije, udruge, institucije prilagoditi potrebama mladih (jer to je najcesce prilagodavanje vremenu) negoli mlade prilagodavati organizacijama, udrugama, institucijama… Dabome, tu ne bi trebalo zadirati u temeljne vrijednosti organizacija i institucija. I mladi postaju vremenom sve manje mladi, a sezdesetogodisnjaci naginju zna se kamo, a upravo o tomu se vodi premalo brige. Kako vidite hrvatsko iseljenistvo za pedeset godina? Svijet se strahovito brzo razvija i mijenja. Cini se da samo siromastvo i problemi ostaju uvijek isti. Svjetski mocnici, oni koji odlucuju o globalizaciji, nastoje se sto bolje sakriti pri donosenju svojih odluka, jer se boje krvavih demonstracija onih o kojima odlucuju. Na jednom mjestu je Albert Camus zapisao da je najveci zlocin osudivati covjeka danasnjice u ime bilo kakve buducnosti… Sigurno je da ni danas ne vidim hrvatsko iseljenistvo kako treba, to jest kakvo zaista jest. “Presadivanje” ljudi veoma je kompleksan, tezak proces. Kroz iducih pedeset godina izdogadat ce se mnogo toga, a sve uglavnom nepredvidivo. Zemljama, koje su danas na vrhu blagostanja sitost, pretilost i oholost, moze se poceti vracati kao bumerang… Odnos prema Hrvatskoj, sviju njenih nezitelja, a posebno onih koji ce i za pedeset godina biti ponosni na svoje hrvatsko porijeklo, zavisit ce uvelike od toga koliko ce sami Hrvati uvidjeti svoje potrebe, prednosti, mogucnosti… A te mogucnosti nisu male. Nazalost, danas se mnogi pitaju kako je Hrvatska mogla – uz sva svoja bogatstva, geopoliticki polozaj, razmjerno visoku skolovanost svojih ljudi – spasti na tako niske grane na kojima je danas. Nedavno je putem AMAC-ove i CroWorld mreze upuceno nekoliko zahtjeva Vladi RH koje Hrvati u iseljenistvu (mahom mlade generacije) smatraju neophodnim za poboljsanje imagea i prezentacije Hrvatske. Tu se, izmedu ostalog, spominje potreba za uvodenjem direktnih avionskih linija iz Toronta i New Yorka, otvaranje hrvatskih kulturnih centara u Parizu i New Yorku, angaziranje profesionalne lobisticke tvrtke koja bi promovirala hrvatske interese… Mislim da su sve to zahtjevi, koji bi samoj Hrvatskoj bili od ogromne koristi. Ti bi se poslovi mogli rasporediti na nekoliko ministarstava. Medu Hrvatima izvan Hrvatske, uz AMAC, tu bi od velike koristi mogle bile hrvatske organizacije, drustva, ustanove, zupe te Hrvatski svjetski kongres kao krovna organizacija. Iz osobnog iskustva, sto biste preporucili mladima u Hrvatskoj koji kane napustiti domovinu i okusati srecu na Zapadu? Za danasnje stanje u Hrvatskoj mnogo toga je krivo. Krive su tu dabome mnoge iluzije, onaj seretsko-sicardzijski predsjednicki osmijeh o nekakvim bajoslovnim stranim ulaganjima, ako se sama Hrvatska bude povinovala svim zahtjevima zapadnih politickih mocnika, krive su zamisli da ce netko odnekud doci i pokusati stvoreni nered u Hrvatskoj pretvarati u blagostanje. Hrvatima nakon komunistickog raja valja, kao i Adamu, nakon svih “surovanja sa zmijom”: ustati, obuci se i obradivati svoj vrt. Krive su mnoge iluzije glede zivota na “bogatom Zapadu”. Mi koji smo “okusavali srecu” u mnogim zemljama i dalekim kontinentima, mogli bismo mnogo toga reci, ali naglasimo samo jedno: nigdje se mlad strucnjak nece osjecati korisnim, a samim time i sretnim, kao u svojoj zemlji, u kojoj se dogodio, ostvarivao, skolovao, prijateljevao… Vrijeme carobnih dvoraca i bljedolikih Snjeguljica, koje uspavljuje i najmanji ubod bezazlena trna je odavno proslo. Valja u Hrvatskoj mijenjati sve odreda: od “prodaje hotela za jednu kunu”, do izbornih lista, koje na vlasti drze nekakve samozvane spomenike, koji provode daleko vise vremena u saborskom restoranu nego u sabornici. Treba Hrvatsku vratiti Hrvatima. Onima koji je vole, koji je poznaju, koji su ginuli za nju i koji je nikomu nece dati. Distributed by www.CroatianWorld.net. This message is intended for Croatian Associations/Institutions and their Friends in Croatia and in the World. The opinions/articles expressed on this list do not reflect personal opinions of the moderator. If the reader of this message is not the intended recipient, please delete or destroy all copies of this communication and please, let us know!

 Catherine Kapphahn (Columbia University – Non-Fiction) and Courtney Angela Brkic (New York University – Fiction) will read from their work at the event “Love: Readings by Croatian-American Voices” (sponsored by Napredak). Writers’…