HRVATSKI SVJETIONIK POD JUZNIM KRIZEM
IZ AUSTRALSKOG HRVATSKOG VJESNIKA PRENOSIMO RAZGOVOR S VLC. JOSIPOM V
RANJESOM, ZUPNIKOM ZUPE SV. LEOPOLDA MANDICA U MELBURNSKOM SUNSHINEU
Nova Hrvatska crkva svetog Leopolda Bogdana Mandica u melburnskoj cet
vrti Sunshine, bit ce svecano otvorena i blagoslovljena 17. studenog, na
misnom slavlju koje ce predvoditi melburnski nadbiskup Denis Hart i l
icko-senjski biskup Mile Bogovic.
Bit ce to zasigurno najljepsa moderna katolicka crkva u Juznoj hemisf
eri, te jedna od najvecih, a njeno posvecenje oznacit ce zivotno djelo
vlc. Josipa Vranjesa, mladog hrvatskog misionara, koji je sluzbu u Au
straliji otpoceo 1986. godine.
Osim same impresivne gradjevine, upecatljiv dojam ostavljaju djela hr
vatskih umjetnika Josipa Dina Botterija, Petra Barisica, Ante Mamuse i
Charlesa Bilica.
Josip Botteri izradio je mozaik i vitraze, od cega mozaik zauzima kojih
stotinjak cetvornih metara, a vitraze s nacionalno-sakralnim hrvatskim
motivima, koji se odnose na hrvatsko primanje krscanstva i ugovore hr
vatskih kraljeva s Rimom, zauzimaju kojih 250 cetvornih metara. Kako
svjedoci vlc. Vranjes, sam Josip Botteri smatra to vrhuncem svojeg um
jetnickog djelovanja.
Petar Barisic izradio je oltar, krstionicu, ambon, svetohraniste i kip
Leopolda Bogdana Mandica, dok je Ante Mamusa izradio Kristovo raspelo, a
Charles Bilic dojmljivih 14 postaja Kriznoga puta.
Crkva je povrsine oko 1.400 cetvornih metara, s predvorjem, glavnom d
voranom, kapelicom i sakristijom te s pomocnim prostorijama, a financ
ijsku vrijednost cijeloga projekta tesko je uopce izracunati, s obzirom
da se placao uglavnom samo materijal, a radnu snagu, znanje i slicne
vrijednosti, Hrvati su ulozili besplatno.
Vlc. Vranjes navodi kako dosada u novcu nije isplaceno vise od dva mi
lijuna australskih dolara, iako su troskovi samog projekta procijenjeni
na vise od pet milijuna dolara. Drugim rijecima, prinos u dobrovoljnom
radu Hrvata mogao bi biti veci od cetiri milijuna dolara, dok je ukupnu
vrijednost crkve – ipak nemoguce izracunati.
Od nove Hrvatske crkve svetog Leopolda Mandica veca je jedino Katedrala
svetoga Patricka u Melbourneu, ovdasnja sredisnja sakralna gradjevina, a
po svojim arhitektonskim i umjetnickim dosezima, s njom se zasigurno ne
moze mjeriti nijedna moderna sakralna gradjevina u Australiji…
Vlc. Josip Vranjes rodio se 29. ozujka 1959. u selu Rostovo, u opcini
Novi Travnik, kao jedno od sedmero djece Andje i pokojnog Ilije Vranj
esa. Jedna od sestara poginula je 1988., druga je u Lici, treca – naj
mladja – zaredila se medju Sluzavke Maloga Isusa u Sarajevu, a danas kao
medicinska sestra radi u jednoj njemackoj bolnici blizu Muenchena, dok
je samo jedna ostala u Bosni. Jedan od brace zivi u Okucanima, drugi je
u Australiji, a Josip se odlucio posvetiti svecenickom pozivu.
– Pokojni tata radio je na sjeci sume i obradjivao zemlju – kaze Josi
. – Uzgajali smo ovce, krave, drzali konje, imovinsko stanje je bilo
tesko, ali izdrzljivo, tako da su nas roditelji sve uspjeli skolovati i
uputiti u zivot. Najstariji brat Blaz zavrsio je sumarsku skolu, Bozo je
zavrsio tokarski zanat, jedna je sestra zavrsila medicinsku skolu, druge
su krojacice, a ja sam zavrsio bogosloviju.
* Kako ste se odlucili za svecenicki poziv?
– Nas zupnik, pokojni Drago Sucic, zainteresirao je nekoliko mladica iz
sela za svecenicki poziv. Od nas cetvorice iz sela, dvojica smo se za
redili, a dvojica su kasnije odustala. Otisao sam u sjemeniste u Dubr
ovnik 1975., a nakon mature 1979. upisao Bogoslovni fakultet u Sarajevu.
No, nakon tri mjeseca pozvan sam na sluzenje vojnog roka u JNA. Po iz
lasku iz vojske, nastavio sam studij i diplomirao 1986.
Vojni sam rok sluzio u Bovecu, na slovenskoj granici. Tamo su i casnici
JNA dolazili po kazni, pa je to vrijedilo i za nas. Na mene kao studenta
bogoslovije gledali su, u najmanju ruku, sa zanimanjem. Prvo, zanimalo
ih je kako sam se tu uopce nasao, u granicarskoj sluzbi. S druge strane,
redovito su govorili protiv crkve, protiv Stepinca, a cesto bi me znali
prozvati i pitati za misljenje. Sto mogu, morao sam sutjeti.
* Tko je studirao s vama?
– Pa, studirao je don Velimir Tomic, danas jedan od cetiri hrvatska m
isionara u Tanzaniji. Zatim, bio je tu i don Ivan Stironja, jos jedan
hrvatski misionar u Africi, koji je danas katedralni zupnik u Mostaru, a
jedno je vrijeme sluzio i na zupi u Kanadi. U mojoj su generaciji stu
dirali i Marko Barisic, bivsi zamjenik glavnoga urednika “Vjesnika”,
povjesnicar dr. Ante Skegro, pa don Ivo Tomasevic, bivsi tajnik kardi
nala Vinka Puljica… Bili smo dobra generacija.
* Sarajevo je – cesto se danas moze cuti – imalo image multikulturnog
grada, koji je nestao u ratu. Jeste li ga i vi dozivljavali takvim?
– Proveo sam sest godina u Sarajevu, a ne bih bas rekao da je to bio
multietnicki grad, u onom smislu u kojemu je to, recimo, Australija,
dakle, u smislu totalne tolerancije. Sjecam se, primjerice, da smo ne
djeljom odlazili na misu u katedralu obuceni u svecenicke odore dok su
se po nama prosipale psovke iz tramvaja, iz kuca, s prozora, u smislu:
“Majku ustasku, sto trazite ovdje”, itd. Dakle, nije u to doba vladala
bas tolika idila, u kojoj je bilo bas “najlakse” zivjeti u Sarajevu j
ednomu katoliku, a pogotovo Hrvatu.
* Cesto, gotovo neizbjezno pitanje studentima vase i ranijih generacija,
odnosi se na dr. Krunoslava Draganovica, negdasnjega tajnika Zavoda s
vetoga Jeronima u Rimu, koji je, navodno, organizirao bijeg dr. Ante
Pavelica iz Europe, da bi ga 1967. UDB-a otela, nakon cega je zivio u
internaciji sarajevske Bogoslovije i predavao studentima. Kakva su vasa
sjecanja na njega?
* Dr. Draganovic predavao mi je povijest jedan semestar. Dosta sam ga
dobro poznavao i zivo ga se sjecam, bio sam mu i na sprovodu. Kao pro
fesor, bio je ziva enciklopedija, slusali smo ga bez daha. Kad smo imali
dva sata predavanja, naprosto nismo odlazili na odmor, radije smo slu
sali.
Ne bih ulazio u to kako se vratio u Jugoslaviju, uostalom, to nikada
nije posve razjasnjeno, ali kao profesor bio je izvanredan. Nama su p
ojedinci znali dolaziti i napominjati nam kako se nije pametno s njim
druziti. Kad je obolio, tadasnja UDB-a blokirala je zgradu, osigurali su
doslovno sva vrata i prozore, i pretresli njegovu sobu. Vjerojatno su
pokupili sve njegove biljeske, zapravo, odnijeli su sve sto je imao.
* Gdje ste odrzali mladu misu?
– Mladu sam misu odrzao 16. kolovoza 1968. u svojem selu Rostovu, a p
otom preuzeo zupu Uznesenja Velike Gospe u Komusini. To je selo na putu
od Doboja prema Banjoj Luci, ispod Vlasica, a inace je nacionalno sve
tiste Sarajevske nadbiskupije. Kraj je uglavnom napucen hrvatskim ziv
ljem, jedno srpsko selo je u zaledju, a muslimanske kuce pocinju tek
tamo blizu grada.
Ostao sam tamo, medjutim, svega tri mjeseca, a potom dosao u Australiju.
Bilo je to 28. prosinca 1986. Nakon toga, kuci sam putovao samo jednom,
kad mi je 1998. poginula sestra, a nakon 1990. putovao sam prosjecno
svake dvije godine, prateci posiljke s humanitarnom pomoci, itd.
* Kako se dogodilo da tako brzo po svrsetku studija dospijete u Austr
aliju?
– Pa, slucajno. Ovdje je misiju vodio vlc. Ivica Zlatunic, koji je od
Nadbiskupije trazio pomoc. Pitali su me jesam li zainteresiran, ja sam
pristao, i eto, dosao sam u Sunshine, i jos sam tu. Vlc. Ivica vec je
bio pri kraju izgradnje dvorane u Katolickom centru u Sunshineu. Jos je,
doduse, trebalo zavrsiti neke sitnice. Nastavili smo zajedno raditi t
ijekom slijedece cetiri i pol godine, a onda je on otisao na sluzbu u
Njemacku, pa sam zupnicku duznost u Sunshineu naslijedio ja.
Vlc. Mato Krizanac dotle je vodio zupu Duha Svetoga u Springvaleu. Kad
je pokojni vlc. Josip Kasic obolio, vlc. Mato preuzeo je njegovu dota
dasnju Zupu svetog Nikole Tavelica na Clifton Hillu (inace, najstariju
hrvatsku zupu u Australiji), a vlc. Ivica vratio se vrlo brzo iz Europe
u Springvale. Na tim smo mjestima ostali do danas, s tim da je meni j
edno vrijeme pomagao vlc. Luka Pranjic, koji danas vodi hrvatsku misiju
u Adelaideu.
Svake prve nedjelje u mjesecu sluzim misu za Hrvate u Wodongi, koja je
odavde udaljena kojih 300 kilometara. Tamo je nekada zivjela velika h
rvatska kolonija, a danas je ostalo izmedju 100 i 120 hrvatskih obite
lji, koji nedjeljom u 18 sati koriste jednu australsku crkvu.
* Koliko je, znaci, trajala izgradnja Hrvatskog katolickog centra u S
unshineu?
– Pa, dovrsenje crkve ne znaci da je dovrsen i cijeli katolicki centar.
Ovdje se moze jos mnogo toga sagraditi i napraviti. Vlc. Ivica poceo je
graditi dvoranu 1984., a nakon toga se pocela planirati izgradnja crkve.
Naravno, ti planovi tekli su usporedo sa zblizavanjem Hrvata u zajedn
ici, usporedo s tzv. konsolidacijom zajednice. Naime, bilo je potrebno
da svi Hrvati shvate sto to tocno znaci biti u svojemu, na svojoj zem
lji, itd. Prije toga, Hrvati iz ovog dijela grada slusali su mise po
Footscrayu, Maidstoneu, St. Albansu, Altoni… Gotovo da se zajednica
nije ni poznavala kako treba.
No, cim smo dovrsili dvoranu u Sunshineu, i poceli je koristiti i za
mise, i za zabave, skupove i druge potrebe hrvatske zajednice, ljudi su
poceli drukcije razmisljati i ideja o izgradnji crkve pojavila se kao
logican rezultat. Godine 1993. iskopali smo i betonirali temelje, a b
lagoslovio ih je kardinal Franjo Kuharic koji je tada boravio u Austr
aliji.
* Bilo je to prije gotovo deset godina…
– Tocno, no u to doba doslo je do najzesceg rata u Hrvatskoj i BiH, pa
smo u dogovoru sa zajednicom prekinuli gradnju. Nismo gradili nista sve
do 1996., a prikupljena sredstva usmjeravali smo prema Hrvatskoj. Mislim
da smo vlc. Mato, vlc. Ivica i ja u tom razdoblju organizirali vise od
300 kontejnera s hranom, odjecom i drugim stvarima, a prikupljene su i u
Hrvatsku poslane i velike kolicine novca… Na svemu sto smo ucinili,
cijeloj hrvatskoj zajednici posebno je zahvalio i pokojni predsjednik
dr. Franjo Tudjman, kad je 1995. osobno posjetio Melbourne i Australi
ju…
S gradnjom crkve nastavili smo 1996., no tada se ustanovilo da su ljudi
i emotivno i financijski prilicno iscrpljeni stanjem i zbivanjima koje
je donio rat. Zbog toga, radili smo na najjeftiniji moguci nacin: ljudi
su ulagali svoj besplatni fizicki rad, ulagali su svoje zanatske vjes
tine, radilo se vecinom subotom i dragovoljno… S druge strane, danas
mislim kako je bolje da se dogodilo upravo tako. Jer, ljudi su sretni
kad vide rezultate vlastitog truda, kad osjete ponos pri pogledu na ovu
prekrasnu gradjevinu, kad mogu vlastitoj djeci prepricati kako je u s
vaki detalj ulozen i dio njihova rada…
* Kako je tekla sama gradnja crkve?
– Prvo smo ocistili teren i obiljezili ga, potom poceli kopati i beto
nirati temelje. Ljudi su sve radili besplatno, placali smo samo mater
ijal, cak su i strojevi radili besplatno. Slijedeci korak bila je izg
radnja golemih nosivih stupova, na kojima pociva cijela konstrukcija
crkve. Opet su to radili Hrvati, koji su dodatno angazirali potrebne
pomocne radnike. Zatim je trebalo sklopiti zeljeznu krovnu konstrukciju,
sto su takodjer organizirali i izveli Hrvati. Jedan od posebno teskih i
osjetljivih poslova bilo je vezivanje zeljeza, sto su ljudi radili do
lazeci ovdje nakon svojega redovnog posla.
Potom smo poceli zidati zidove, tj. slagati cigle, gdje ponovo nijedan
zidar nije radio za placu, iako je to bio golem posao. Onda su poplocani
podovi u crkvi i ispred nje, opet besplatno, itd. Zapravo, ne mogu se,
ovako na brzinu, niti sjetiti koliko je truda valjalo uloziti u svaki
detalj. Zbog toga sam beskrajno zahvalan svakomu Hrvatu koji je ulozio
svoj trud u izgradnju crkve, a posebno ljudima iz Gradjevinskog odbora,
poput Johna Mikulica, Joska Topica, Nenada Topica, Ante Dragovica, Krste
Lasica… Oni su mi bili “desna ruka”, a bez njihove pomoci, iskustva i
spremnosti ne bih stigao daleko, kao sto ne bih daleko stigao ni bez
ljudi iz Crkvenog odbora, povjerenika, te bez Zenskog drustva “Sveti
Leopold Bogdan Mandic” i ljudi iz Umirovljenickog drustva koji su mi
bili na raspolaganju u svakomu trenutku, na sve moguce nacine, pa i f
inancijski.
Zapravo, da nije bilo sloge u zajednici, ovaj se posao ne bi priveo k
raju. Konacno, to sam i zelio: htio sam da se u crkvi osjeti da ju je
gradila hrvatska ruka, bez obzira je li rijec o zidovima, o krovu, ili o
sitnim gradjevinskim detaljima.
O tome sam cak razmisljao i dok sam se u Hrvatskoj raspitivao kojeg u
mjetnika angazirati, te dok sam razgovarao s Josipom Dinom Botterijem
koji je izradio impresivan mozaik i vitraze, s Antom Mamusom koji je
izradio kipove raspetog Krista i svetoga Lepolda Bogdana Mandica, s P
etrom Barisicem koji je izradio oltar, ili s Charlesom Bilicem koji je
izradio Krizni put. Nosila me ideja kako se kroz ovu crkvu moze pokazati
kako su Hrvati u najboljem smislu dio civiliziranoga svijeta, sa svojim
gradjevinskim radnicima, sa svojim kiparima i slikarima, sa svojim duhom
koji moze proizvesti nesto neponovljivo, kakva je ova gradjevina.
Ova ce crkva ubuduce biti svjetionik hrvatskoga umijeca, hrvatske vje
stine i hrvatskoga duha, ona ce svjedociti o hrvatskim sposobnostima i
govoriti protiv onih koji nam pripisuju samo lose osobine. Ona ce svj
edociti o hrvatskoj kulturi i o hrvatskom zajednistvu. Jer, crkva i jest
mjesto na kojemu se susrecu Bog i ljudi, pa su Hrvati – susrecuci se u
crkvi – izgradili ovu crkvu koja ce svjedociti o njihovoj vjeri u Boga,
o njihovu zajednistvu s Bogom, o njihovu medjusobnom zajednistvu i o
njihovoj neodvojivosti od domovine i od onoga sto su iz nje ponijeli.
Hrvati su, eto, ovu crkvu podarili Australiji, koja je i njima puno p
ruzila. Ali, oni su se Australiji oduzili na sebi najprimjereniji nacin,
daleko od svih primisli na balkansko zlo i blato u kakvo nas cesto gu
raju.
* Centar je smjesten na povelikom prostoru, koji uz nabrojeno podrazu
mijeva i prostrani parking, slobodan prostor na koji se moze smjestiti
staracki dom, te prostor za aktivnosti poput bocanja, tenisa i drugih
sportskih aktivnosti. Sto jos planirate izgraditi?
– Izgradnja starackog doma, sto je inace jedno od bolnih pitanja hrva
tske zajednice u Victoriji, pokusava se pokrenuti vec godinama. Ponovno
su pokrenuti odbori i pocelo se intenzivnije govoriti o izgradnji. Po
stojeca lokacija, u okviru Hrvatskog katolickog centra u Sunshineu, cini
se najboljom varijantom: lokacija je besplatna, crkva je, evo, gotova,
pet minuta voznje daleko nalazi se nova bolnica, tamo su i dva velika
prodajna centra, a cestovnom komunikacijom preko Ringroada, centar grada
udaljen je svega 15 minuta.
Zemljiste u Sunshineu obuhvaca povrsinu od 12 jutara. Drzava ga je us
tupila hrvatskoj zajednici na rok od 99 godina, zahvaljujuci utjecaju
liberala Philipa Nelsona (izvornog prezimena Filipovic), svojedobnoga
gradonacelnika Sunshinea. Najamnina koju je drzava pritom odredila za
pravo je simbolicna – iznosi svega stotinjak dolara godisnje.
Drustvena dvorana, namijenjena skupovima, zabavama, koncertima i slicnim
zbivanjima, sagradjena je na povrsini od 2.000 cetvornih metara, dok
nova crkva zauzima kojih 300 cetvornih metara manje. Kao sto je vec r
eceno, od Hrvatske crkve svetog Leopolda Bogdana Mandica u Sunshineu
veca je jedino Katedrala sv. Patricka u Melbourneu, ista ona katedrala
cije juzno dvoriste, od kraja srpnja 2000., krasi i poprsje blazenog
kardinala Alojzija Stepinca, sto ga je izradio akademski kipar Mladen
Mikulin, a melburnskoj ga nadbiskupiji poklonila hrvatska katolicka z
ajednica, prvenstveno zalaganjem vlc. Mate Krizanca, zupnika Zupe sv.
Nikole Tavelica na Clifton Hillu).
* Crkvu ce posvetiti melburnski nadbiskup dr. Denis Hart, a
senjsko-gospicki biskup dr. Mile Bogovic sluzit ce misu i odrzati propovijed.
