Croatia’s first woman president
| Croatia’s first woman president sworn in is Kolinda Grabar-Kitarovic. She was a former foreign minister, ambassador of the Republic of Croatia to Washington and an Assistant Secretary General of NATO for Public Diplomacy. She was the first woman ever to be appointed Assistant Secretary General of NATO. Mrs. Grabar-Kitarovic is at the age of 47, and except her native Croatian, she fluently speaks English, Castillano and Portugese and can also communicate in French, Italian and German. |


| Mrs. Kolinda Grabar-Kitarović took up her position as NATO’s Assistant Secretary General for Public Diplomacy on 4 July 2011. Having previously served as Croatia’s Minister of Foreign Affairs and European Integration and, more recently, as Ambassador of Croatia to the United States (2008 – 2011), Ambassador Grabar-Kitarović is well-versed in Euro-Atlantic diplomacy and security issues. Born in the city of Rijeka, Croatia, Ambassador Grabar-Kitarović holds a masters degree in international relations from the Faculty of Political Science, University of Zagreb. She was also a Fulbright Scholar at the George Washington University, a Luksic Fellow at Harvard’s Kennedy School of Government and a visiting scholar at the Paul H. Nitze School of Advanced International Studies (SAIS) of the Johns Hopkins University in Washington, D.C. She began her career in 1992 as an advisor to the International Cooperation Department of Croatia’s Ministry of Science and Technology, moving on to become an advisor in the Foreign Ministry. In 1995, Ambassador Grabar-Kitarović became director of the Foreign Ministry’s North American Department, and from 1997 to 2000, she worked as a diplomatic counsellor and DCM at the Croatian Embassy in Canada. She then returned to the Foreign Ministry as Minister-Counsellor. In November 2003, Ambassador Grabar-Kitarović was elected to the Croatian Parliament and in December 2003, she became the Minister of European Integration. She was sworn in as Croatia’s Foreign Minister in February 2005, her central task being to guide the country into the European Union and NATO. Ambassador Grabar-Kitarović speaks Croatian, English, Castillano and Portuguese fluently. She is the first woman ever to be appointed Assistant Secretary General of NATO. Source www.nato.int |


This church has the most beautiful roof in the world.

President Kolinda Grabar Kitarović and the bust of Franjo Tuđman, the first president of the modern-day Croatia.





Another amazing Croatian woman in NATO is Dr. Vlasta Zekulić.


and with Dr. Ivo Josipović, previous president of the Republic of Croatia.

Radojka Šverko, Croatian diva




| KOLINDA OSOBNO Od svojih uvjerenja nisam nikada odustala, u iste vrijednosti ulažem i danas: domovina i obitelj koja u njenim temeljima stoji moj su životni odabir. U dobru i zlu – od njih se ne mogu, ne želim rastati. Potječem iz skromnog mjesta Lubarska na Grobniku, u zaleđu Rijeke u kojoj sam i rođena 1968. godine. Tata je želio sina i zbog toga nije pripremio žensko ime. Mama mi je iz inata dala ime Kolinda, po pjesmi koju je pjevušio dok ju je vozio na putu do bolnice. Prva uspomena iz mojeg djetinjstva bile su stepenice. Stare, trošne drvene stepenice koje su vodile do prvog kata kuće u Martinovom Selu, na kojem se nalazio naš skromni jednosobni stan. Uspomena na te stepenice obilježit će cijeli moj život, pun izazova, uspona, a ponekad i posrtanja, ali neprestanog uspinjanja. Ponekad lagano, ponekad uz poteškoće, unatoč svim preprekama, unatoč kamenju na putu, bio je to neprestani i kontinuirani uspon. To je postala i moja životna filozofija: svaki je pad novi uspon, nova stepenica. Te prve godine mojega života obilježila su prostrana polja, široke ravnice, beskrajno plavo nebo i šum Rječine, neprestani, nepresušni, uporni šum slapa podno naše kuće. Zarumenjeno nebo u smiraj Sunca ili u praskozorje, kada bih bosonoga istrčala u vrt. Mir i tišina staroga bunara. Misterij povijesti stare frankopanske kule u Gradu Grobniku. Povijest koju sam obožavala. Povijesne knjige koje sam upijala do ranih jutarnjih sati. Šum vjetra na vrhuncima planina koje okružuju Grobničko polje. U toj zaglušujućoj tišini s pogledom na zelenilo bora, smreke i jele, i plavetnilo neba, mora i otoka u daljini, osjećala sam se slobodnom poput ptice. Bila sam dijete prirode. Vješto se penjala po stablima, kopala zemunice, trčala po pustim poljima dok je vjetar šibao moje lice, uvijek zarumenjeno od sunca ili vjetra. Pomalo dječački mogla sam se popeti na svako stablo, ljuljajući se nad bistrinom Rječine, puštajući se bez straha u hladnu, duboku vodu, izranjajući i hvatajući zrak u plućima i plavetnilo neba u oku. Odrastala sam u toj slobodi prostora, pjevu ptica, šumu vjetra i beskraju neba. Užasavala sam se jedino poskoka i koprive. Često sam upadala u grmlje kopriva, vidajući plikove, a i susreti s poskocima nisu bili rijetki, no na sreću uvijek su završavali dobro. Uvijek sam instinktivno znala kako se ponašati u blizini zmija. Moji mama i tata bili su obrtnici, težaci. Tata je bio mesar. Imao je svoju mesnicu, stoku i kompletnu proizvodnju mesa. Mama Dubravka i tata Branko, a kasnije i brat Branko, kojemu sam dala ime po djevojčici Brankici, starijoj od mene, kojoj sam se divila, vrijedno su radili u našem obrtu. Tata je ponedjeljkom ustajao u tri ujutro i odlazio u nabavku stoke, putujući Hrvatskom, od Like i Gorskog Kotara do Jaske. I ostatak tjedna u našoj se kući ustajalo u ranu zoru, a predaha nije bilo ni vikendom. Svojim sam roditeljima beskrajno zahvalna ne samo za sve što su učinili za mene i brata, s kojim sam bila i ostala jako vezana, već i za sve čemu su me naučili – da se jedino radom, poštenjem i zalaganjem u životu može postići istinski uspjeh. Naučili su me obiteljskim vrijednostima i kako u konačnici ono najvrijednije što imamo i ono što nam uvijek ostaje su ljudi koji su uz nas i u dobru i u zlu. Da je sreća u malim stvarima, u trenucima pažnje koju poklanjamo jedni drugima, u trenucima zajedništva, opuštanja… U brizi jednih za druge, u šalici toploga čaja koju ti donese mlađi brat dok ležiš u krevetu bolesna… Moje je djetinjstvo obilježila igra sa susjedima koji su svi redom bili dječaci, uglavnom nogomet i gađanju praćkom… Sjećam se jednog popodneva, nakon višednevne kiše, kad sam zajedno s prijateljima skakala po lokvama, pa onako neuredna i mokra otišla kući, što naravno, nije naišlo na odobravanje moje majke. Vikala je na mene da mi to ne priliči jer sam djevojčica, a ja sam uporno govorila da nisam! Nikada više nije mi rekla da nešto ne mogu samo zato što sam žensko. Niti bih ja to ikada prihvatila. Od bilo koga. Moja je majka moja junakinja. Ona je ta koja je u meni njegovala ambicije. Kao djevojka morala je naporno raditi te stoga nije uspjela završiti školu, ali je shvaćala vrijednost obrazovanja za napredak u životu. Nikada mi nije pokušala niti sugerirati koji bih put trebala odabrati. Uvijek bi uvažila moje želje i tada učinila sve kako bi mi pomogla na putu kojim sam odlučila krenuti. Beskrajno sam zahvalna roditeljima na podršci. Oni su najmudrije osobe koje su obilježile moj život. I sve što sam danas – dugujem njima. Sretna sam što sam mogla rasti u takvoj nesputanosti i slobodi. Priroda je i danas moje najdraže “odmaralište” i njoj pronalazim mir i odmak od svakodnevice. Želja mi je vratiti se jednom u rodni kraj, na tatinu zemlju i sagraditi kuću za obitelj te u miru grobničkih polja slušati vjetar i ptice. Kada razmišljam o tome najradije citiram djelove pjesme “Grobničko polje” hrvatskog pjesnika Dimitrija Demetra:
DJEVOJAŠTVO |



Formated for CROWN by Darko Žubrinić
Distributed by www.Croatia.org . This message is intended for Croatian Associations/Institutions and their Friends in Croatia and in the World. The opinions/articles expressed on this list do not reflect personal opinions of the moderator. If the reader of this message is not the intended recipient, please delete or destroy all copies of this communication and please, let us know!