Prva gimnastička zlatna medalja u hrvatskoj povijesti na velikim natjecanjima
28-godišnji Zagrepčanin Marijo Možnik osvojio je u nedjelju 19. travnja zlato na Europskom prvenstvu u Montpellieru, nakon vrsnoga nastupa u finalu na preči, s ocjenom 14 833.
Jako sam sretan i ponosan, ali ne zato što sam prvi Hrvat sa zlatnom medaljom u gimnastici, nego zbog toga što sam opet pokazao da mogu izdržati pritisak kada je najvažnije. Odradio sam svoju vježbu hrabro i odlučno, čak i riskantno, a na kraju se to pokazalo kao dobra formula,
iznio je dojmove susretljivi Možnik čim se vratio iz Francuske i proslavio zlato s roditeljima, prijateljima, trenerom i izbornikom hrvatske reprezentacije Tigranom Goričkim. Bez svjetala pozornice, velikih riječi, skromno i dostojanstveno.
Iako nije bilo “letećega Nizozemca”, svjetski zlatnoga Epkea Zonderlanda, to ne umanjuje Možnikov uspjeh, uspinjanje na pobjedničko postolje ispred Britanca Sama Oldhama i Grka Vlasiosa Marasa. Tako je nakon europskoga srebra, na istom mjestu prije tri godine, te svjetske bronce u kineskom Nanningu prošle jeseni, dohvatio najsjajnije odličje.
“Lijepo je biti najbolji u bilo čemu, a pogotovo kada je riječ o športu poput gimnastike. Iako, meni su sve medalje vrlo drage, pogotovo ove s najvećih natjecanja. Možda zvuči čudno, ali vjerojatno sam najsretniji bio kada sam osvojio europsko srebro 2012. jer to je bila moja prva velika medalja. Na Svjetskom prvenstvu u Kini također sam bio presretan jer mi je zvučalo nevjerojatno da ću stati na to postolje. Otkad imam prethodne dvije medalje svjestan sam kako sam došao do samoga europskoga i svjetskoga vrha i zato sam na ovom Europskom prvenstvu znao da vrijedim medalje, pa čak i zlatne”, samouvjereno govori mladi Zagrepčanin, iako svjestan da na EP nije bio došao u najboljoj formi. Razlog više za uživanje u postignutom. “Učim neke nove elemente kako bih pojačao startnu ocjenu vježbe, a to mi je utjecalo na tehniku izvođenja elemenata koje već jako dugo radim, poput svoga vlastitoga. U međuvremenu su se pojavili i problemi s ozljedom ramena, tako da situacija nije bila baš obećavajuća. Bez obzira na to, vjerovao sam u sebe i znao da mogu napraviti dobru vježbu na iskustvo i adrenalin”, prokomentirao je poteškoće s kojima se suočavao prije natjecanja. Organizacijski, u Montpellieru nije bilo problema. Zlatni gimnastičar Možnik ističe kako mu je taj južnofrancuski grad drag ne samo zbog dviju medalja, nego i klime, arhitekture te drugih ljepota.
Hrvatska delegacija bila je, doduše, smještena u obližnjem Juvignacu, a u trenutcima predaha stiglo se zaigrati i golf. Mimo travnatih terena s rupicama, u svojim redovitim disciplinama ostali gimnastičari uspjeli su izboriti tri finala. Najbliži medalji bio je Robert Seligman, četvrti u finalu konja s hvataljkama.
“Svi naši gimnastičari odradili su odlične nastupe. Osim zlatne medalje, ovo Europsko prvenstvo povijesno je za hrvatsku gimnastiku i zbog četiri finala, Tomislava Markovića i Andreja Korosteljeva na tlu, Roberta Seligmana na konju s hvataljkama i mene na preči. Da Filip Ude nije pao u kvalifikacijama, siguran sam da bismo imali i još jednu medalju”, prokomentirao je Možnik nastupe kolega.
Unatoč zlatnoj medalji u Francuskoj, Mariju i drugim hrvatskim reprezentativcima tek predstoji borba za mjesto na Olimpijskim igrama u Riju 2016., i to na izlučnom natjecanju – Svjetskom prvenstvu u Glasgowu krajem listopada. Paradoksa u gimnastici ne nedostaje, jer sudjelovanje na najvećoj športskoj smotri u Brazilu, eto, nije osigurano ni s dvjema medaljama osvojenima u pola godine.
Motiv je i popularizacija gimnastike
Spomenuto je već, Europsko prvenstvo bilo je slabo popraćeno u hrvatskom medijskom prostoru. Koliko je svojevrsna podcijenjenost gimnastike motiv športašu? “Gimnastika u Hrvatskoj nema ni približno status kakav zaslužuje, status kakav ima u razvijenim zemljama svijeta. Riječ je o bazičnom sportu koji se preporučuje svima, a pogotovo djeci u najmlađoj dobi. Jedan od motiva za postizanje vrhunskih rezultata svakako mi je i popularizacija gimnastike. Vjerujem da će doći vrijeme kada će gimnastika dobiti status koji i zaslužuje”, uvjeren je Možnik, koji uz naporne treninge uspijeva uskladiti i asistentski rad na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Također, nikada nije skrivao, i već je u ranijim razgovorima isticao vjeru kao važnu životnu stavku. Redovito pohađa euharistijska slavlja u župi bl. Alojzija Kažotića.
“U životu sam imao puno uspona, ali i puno padova, teških trenutaka. Najteži trenutak bio mi je gubitak mlađega brata Darija. U tom trenutku vjera me spasila i pomogla nastaviti sa životom. Siguran sam da je brat i dalje uz mene i da ćemo se opet sresti”, svjedoči Možnik, posvećujući zlatno odličje pokojnom bratu, također gimnastičaru, tražeći i nalazeći u njegovu životnom putu istinsko nadahnuće za svaki sljedeći korak, svaki novi element.
Izvor www.glas-koncila.hr |
