Mike Vucelic 1931-2012 Apollo system manager for NASA and Rockwell in charge of 300 NASA engineers

In the early 1990s, Mike Vucelić had several public lectures in New York accompanied with the music of Nenad Bach – “Can We Go Higher?“. He also showed Nenad’s video Can We Go Higher?:

The town of Garešnica, in which Milojko Mike Vucelić was born, is also the birthplace of Ivo Robić, one of the greatest Croatian pop singers in history, who was a guest of the Perry Como TV show in the USA.

Mike Vucelić in Zagreb, with a badge in the form of Croatian Coat of Arms.
Photo by Anto Magzan/Pixell.

O svojem iznimno zanimljivom djetinjstvu Mike je opširno ispričao u biografskom intervjuu koji je nedavno izašao u Jutarnjem listu. Istina je, međutim, da je Mike u svemu znao vidjeti potencijal dobre priče, s poantom i obratom, zbog čega je bio posebno omiljen i društven pa je imao gladak prilaz okrunjenim glavama pa i čelnicima međusobno neprijateljskih država.
Ono što je, osim šarma, iznimno krasilo Mikea bio je njegov inženjerski instinkt. Da predvidi hoće li neko rješenje raditi ili neko drugo neće. Služeći se cijeloga života tim svojim “njuhom” postizao je rješenja i uspjehe u racionalnom svijetu. Tako, na primjer, nije vjerovao u “avionska” vrata na kapsuli Apolla, jer je više vjerovao u vrata koja se otvaraju pirotehnički. Zapravo se katapultiraju. Tu svoju slutnju nije mogao provesti u projektu koji je bio hijerarhijski timski rad pa ga je doživotno tištilo jer je upravo taj tip vrata glave stajao posadu Apolla I. koja je izgorjela na vježbi. Bez izgleda da se spasi, jer vrata nisu mogli otvoriti.
Bio je iznimno ponosan na svoji rad, ne samo u svemirskom programu i ne samo u zrakoplovstvu – gdje je puno dao. Nakon karijere u američkom svemirskom programu, čiji je vrhunac bio zajednički orbitalni let Apolla i Sojuza, Mike je vidio nešto više u gotovo bankrotiranoj Ideal Electric Company u Mansfieldu u Ohiju. Kupio ju je 1986. godine i doveo ju je do superprofitabilnosti. Zbog spašavanja tvornice, ali i zbog fantastičnog odnosa sa zaposlenima zbog kojega nikad nije imao industrijski sukob, godine 2005. Opća skupština države Ohio uvrstila ga je u Kuću slavnih poduzetnika Ohija. I tu se osjetio njegov inženjerski “njuh”.
Nakon uspješne misije Apolla 11 Mike Vucelić legendarnom glavnom kontroloru leta Geneu Kranzu daruje maketu modula. Poviše Vucelića nalazi se astronaut Alan Shepard.
Bio je ponosan na svoju ulogu u spašavanju Apolla XIII., bio je opravdano ponosan jer je izravno i aktivno sudjelovao u spuštanju prvoga čovjeka na Mjesec u Apollu XI., ali je osobno vjerovao da je najveći domet programa Apollo bio zapravo let Apolla VIII. u kojemu su ljudi prvi put letjeli izvan Zemljine orbite čak 10.000 puta dalje nego je od površine našega planeta udaljena prosječna orbita, te oblijetanje Mjeseca i prvi čovjekov pogled na izlazak Zemlje iza Mjesečeva obzorja.
Najdraže pisano priznanje u svemirskom programu bila mu je ipak posveta pilota Apolla XI. Michaela Collinsa koji je na oplati zapovjednoga članka napisao “Ovo mi je bila najbolja letjelica kojom sam ikad upravljao”. Mikeu je na to pisano priznanje jedina uspomena ostala fotografija posvete koju mu je dao Collins. Zapovjedni je članak napušten i odbačen izgorio u Zemljinoj atmosferi. Taj je pogonski translunarni dio svemirskoga broda bio projektiran i izgrađivan u North Amercanu, tvrtki koja je Mikea delegirala u program Apollo.
Mike je stjecao prijatelje u cijelome svijetu, a jedan od njih je general Aleksej Leonov, prvi čovjek koji je prošetao otvorenim svemirom izvan kapsule svojega Vashoda. Istovremeno, prijatelj obitelji Vucelić bio je i Ed White, prvi Amerikanac koji je zakoračio svemirskim bezdanom. Dapače, Ed White se čak igrao s djecom u domu Vucelićevih. S Leonovom se upoznao u kontaktima koje u pripremanju zajedničkog orbitalnog leta ostvario u Sovjetskom Savezu. Aleksej Leonov ne samo da je među visokim dužnosnicima sovjetskog svemirskog programa prvi shvatio političku težinu zajedničkoga pothvata, nego je i sam letio u projektu Apollo-Sojuz. Naša fotografija je s kasnijeg susreta Vucelića i Leonova, kada mu je Leonov – koji je i vrlo nadareni slikar – darovao ulje na platnu s posvetom, dakako, sa svemirskom temom.
Mike Vucelić nikad nije zaboravio odakle se otisnuo na dugu i uzbudljivu karijeru s druge strane Atlantika. Nije zaboravio ni državu, grad iz kojega je potekao, profesora Bazjanca kod kojega je diplomirao, ali nikako škvadru s kojom je u Zagrebu letio. Vršnjake iz III. muške gimnazije…
Ali za staro letačko društvo iz Aerokluba Zagreb ostao je vezan više od svih. Redovito se svakog ljeta nalazio s ostalim članovima sekcije Veterana, koju danas vodi Mišo Doležal, a spiritus movens je neumorni Čedo Ćurčić.
Čim se 2008. rodila ideja, a u rano ljeto Marijan Ivanček počeo je po nacrtima Mikeova kuma Tonija Cvjetkovića graditi repliku Penkalina “Leptira” u povodu 100. obljetnice motornoga zrakoplovstva u Hrvatskoj, u akciju se uključio i Mike. Njegovo je bilo da osigura motor za repliku. Toni je inače za svoj diplomski rad 1954. godine konstruirao avion (CA-51) s motorom Volkswagenove bube, a Mike je u diplomskom radu za taj avion konstruirao elisu.
– Bolje da profesor Bazjanac nije došao provjeravati kako ta elisa radi na Tonijevom avionu! Ne bi radila! Elisa je zapravo bila ispravno projektirana i izrađena, ali jedna stvar nije štimala. Nisam računao da se “bubina” radilica okreće u smjeru suprotnom od onoga za koji sam elisu projektirao. To me je naučilo da poslije po triput provjerim i najbanalnije stvari. A to se moralo odraziti na sigurnost mojih kasnijih konstrukcija – piscu ovih redaka povjerio se Mike Vucelić.
Mike je volio razgovarati o svemiru, iako su godine njegove karijere u NASA-i, traume i stres vezani uz taj posao koji nipošto nije bio samo tehnički, ostavili su traga u obiteljskom životu. Bile su to godine čak i višemjesečnog odvojenog života. Njegova supruga Inga znala ga je poprijeko ošinuti pogledom kad bismo počeli raspredati o nekim svemirskim temama, a njemu bi zaigralo srce. Mike mora da je imao vrlo velikih “kreditnih obveza” prema obitelji jer je očigledno s mukom stišavao poriv da mu srce ponovno zaigra. Ili da se to barem ne dogodi nekontrolirano.
Mora da je izveo neki veliki hokus-pokus kad je u proljeće 2011. godine iz La Jolle došao u Los Angeles svojim autom da bi se našao sa starim prijateljem Harryjem Scottom i da bi pokupio pisca ovih redaka i Olava Zipsera te da bismo se odvezli i Mojave u posjet tvrtki Interorbital Systems. Ondje Randa i Rod Milliron grade rakete kojim žele dohvatiti svemir – od malih satelita do slanja landera na Mjesec za tim Synergy Moon koji se natječe za Google Lunar X Prize.
Nakon što se do sita nagledao detalja čime se bavi novosvemirska tvrtka, do sita se narazgovarao s našim domaćinima. Mora da sam ga uhvatio u trenutku slabosti kad je pristao da ga javno imenujemo glavnim savjetnikom tima Synergy Moon. Kako god bilo, upijali smo od njega svaku riječ i prihvaćali smo svaki dosad i nepoznati trik kojim mislimo oplemeniti i svoj projekt.
Rano proljetos održao je, zajedno s Random Milliron, svoje posljednje predavanje na svjetskoj pozornici. Dakako, o svemiru, novom svemiru. Bio je potpuno fokusiran i u toku događaja. Bilo bi neprikladno reći da je izletima u svemirske teme na neki način iznevjeravao svoju obitelj. Naprotiv. Osobno mogu posvjedočiti da je svoje “svemirske izlete” pažljivo planirao i uklapao u rasporede cijele obitelji, jer mu je obitelj uvijek bila na prvom mjestu. Bezuvjetno. Na slici ga vidimo kako uživa jedreći na jahti sina Alexandera.
Ovoga proljeća očekivali smo ga ponovno u Hrvatskoj. Imao je izvađenu avionsku kartu za let u Europu 9. svibnja. Dva dana prije leta završio je na hitnoj u bolnici. I tu su mu otkrili opaku bolest. Nastavili smo sa zebnjom slušati što se događa s onu stranu oceana. Kao da nas je zmija ujela u srce kad je druga dijagnoza potvrdila prvu. Inženjerskom je neumoljivom nužnošću jako dobro shvaćao što mu slijedi i o tome je upravo tako razgovarao sa članovima obitelji. Razdoblje poricanja puno je duže trajao među njegovom rodbinom. A i mi smo se nadali da je nešto duboko pogrešno u dijagnozi koja tako agresivno napada čovjeka toliko vitalnoga da sam ne jednom u društvu rekao kako bih u tim godinama dao sve za samo 10 posto njegove energije.
Zbogom, Mike!
I slažemo se sa sinom Alexanderom, kad smo mu izrazili sućut, kad nam se zahvalio i rekao kako mu je otac bio veći od života.
Miroslav Ambruš-Kiš
Izvor www.zvjezdarnica.com