Zrinski's in Vienna with emphasis on Nikola Subic Zrinski of Siget + 1566

Nikola Zrinski Junior (1620-1664), a Croatian statesman and writer, described in his epic “The siege of Siget” the heroic death of his grandfather Nikola Subic Zrinski in 1566, which entered all the historical annals of the 16th century. With his 2500 brave soldiers, mostly Croats, he was defending the fortress of Sziget in southern Hungary against 90,000 Turks.

The Turkish troops were under the sultan Sulejman the Great and supplied by 300 cannons. It took them a month to defeat the Croatian soldiers, who all died a terrible death in the final battle. Despite his promise, the King Maximillian Habsburg did not help Nikola Subic Zrinski. Historians say that the Turks had almost 30,000 dead.

Cardinal Richelieu, the famous French minister at the court of King Lui XIII, wrote the following: A miracle was necessary for the Habsburg Empire to survive. And the miracle happened in Sziget. The above mentioned epic was written in the Hungarian language. Though written by the Croat, it is regarded to be one of the greatest achievements of the early Hungarian literature. See also here (in Croatian).

Nikola Subic Zrinski, his oath taken in Siget in 1566., and his original signature in the Glagolitic script.

Ivan Zajc has composed the opera Nikola Subic Zrinski, which is very popular in Japan, especially its tune “U boj, u boj!” (on this web page you can listen to a Japanese choir singing this song in Croatian!).

• It is worth noting that Dominko Zlataric, famous 16th century Croatian writer in Dubrovnik, dedicated some of his translations from Greek classics to Juraj Zrinski, son of the above mentioned Sziget hero Nikola Subic Zrinski. Zlataric stated that he translated Greek verses into Croatian (“u hrvatski izlozene”).
• In 1660 a Dutch scientist Jakov Tollins payed a visit to Nikola Zrinski Junior in Cakovec, and was impressed by his huge library (now a part of the National Library in Zagreb). Besides his native Croatian, Nikola Zrinski Jr read Hungarian, German, Latin, Italian and Turkish perfectly, and he was not stranger to French and Spanish.

Among innumerably many Croatian captives in Turkish slavery, there were at least two that deserve special attention:

• Bartol Gyurieuvits (Bartol Jurjevic, Gjurgjevic), 16th century, who left us extremely interesting testimonies about the Ottoman (Turkish) Empire, that can be found in various libraries of almost all larger European cities;
• Juraj Hus (Husti), 16th century, who became Turkish military trumpeter.

It is not widely known that in the 16th century the town of Bihac was Croatian capital. Hasan-pasa Predojevic, an islamized Croat, occupied Bihac in 1592. About 2000 people were killed and 800 Croatian children taken to slavery and educated in the spirit of Islam. A real turning point which meant the beginning of the fall of the Ottoman expansion to Croatian historical lands (and to Europe) was a defeat of Hasan-pasa Predojevic in a battle at Sisak near Zagreb in 1593, which echoed in the whole of Europe.

Source www.croatianhistory.net

Još za svog života darovao je Zrinski svoj mač, šljem i dolamu za habsburšku zbirku „Ambrasser“ te se ovi predmeti čuvaju u njoj tj. u Dvorskoj lovačko-oružnoj komori (Novi Carski Dvor/ Neue Hofburg). Na njega nas podsjeća i ulica Zriny-Gasse u bečkom 20. gradskom kotaru kao i mramorni spomenik u Dvorani vojskovođa (Feldherrn-Halle) u Vojno-povijesnom muzeju (Heeresgeschichtiches Museum) u Beču (Arsenal).
(U ovakovom  je obliku izašao taj članak u Panonskom Listu; danas znam da je njegova životna dob u vrijeme obrane Beča 1529., ipak morala biti – 21 godina.)
Pa da krenemo redom o problemima koje nabacuje ovaj članak.
Pođimo od godine rođenja Nikole IV. Zrinskog. Koja je diskutabilna, pa ćemo naći npr. da je rođen (citiram): „um 1508 oder 1518 auf Burg Zrin“ prema njemačkoj Wikipediji ili ovako: „Zrin, oko 1508..“ (hrvatska Wikipedija). I u raznim starijim i novijim tiskanim povijesnim knjigama kao i u leksikografiji, naći ćemo slične podatke koji variiraju za deset godina.           

Za Nikolin dobno-vremnski orijetir uzeo sam njegovu ženidbenu dob (Heiratsalter). Naime, on se je 1543. god oženio (u prvom braku) s Katarinom Frankopan. Pa, ako je bio rođen god. 1508., onda je u za ono vrijeme bio već „stari mladić“ ili, kako mi reče Nikola Benčić „stari junak“ (na gradišćanskohrvatskom). Plauzibilno bi bilo da je rođen 1518. god. te bi onda kod ženidbe imao 25 godina.                          
Onda bi vrijedilo i ono što piše u ADB-u:                                                                  

Nicolaus Graf Zrinyi, kaiserlicher Feldoberst, geboren im Jahre 1518 als dritter Sohn des Grafen Nicolaus Zrinyi und der Gräfin Johanna v. Corbavien,                                                                
– zeichnete sich schon 1529 als elfjähriger Knabe bei der Belagerung von Wien durch Unerschrockenheit derart aus, daß ihn Kaiser Karl V. mit einem Streitroß und einer goldenen Ehrenkette beschenkte. (Iz: O. Criste, Allg. Dt. Bio.)  /Budući da sam se u međuvremenu priklonio tezi o godini rođenja 1508. – otpadaju sljedeći odlomci/.

Nastavljam s time:
S druge strane, ako je imao 21 godinu, onda je naravno bio u normalnoj viteškoj dobi.
Kada je god. 2000. (*1500. – 2000.) bila Godina Karla V. Habsburškog (pogotovo u vezi s njegovim Španjolskim kao i Njemačkim imperijem) htio je i Stipe Mesić reći koju riječ pred državama koje su to slavile, ali se nijedan njegov dvorski historičar nije sjetio činjenice da je Karlo V. visoko odlikovao našeg Zrinskog.
Koliko znam, hrvatskoj historiografiji nije poznata niti činjenica, da je Zrinski imao kuću u Beču. Tu kuću sam već vise puta publicistički obrađivao u Hrvatskim Novinama, pogotovo povodom zrinsko-frankopanskih dana kroz prošla desetljeća. (Više o tome u pisanoj formi ovoga priloga za PERIODICUM).
A niti sljedeći povijesni podatci nisu naglašeni u hrvatsko-austrijskoj zajedničkoj povijesnici, naime činjenica da je naš Nikola Zrinski, (a to vrijedi i za neke njegove potomke)
– bio pripadnik  donjoaustrijskog staleškog plemstva, pa ćemo njega i cijeli njegov rod, naći u grbovnici te zemlje:                                                                                                 
Das Wappenbuch des Adels in Niederösterreich 2, (= Siebmacher/Witting 26, 1983) i to pod natuknicom Zriny. Nalazimo ga pod “Mlađom granum: Zriny” – XIV., a prikazane su 4 različite vrste grba.
Onaj plemić koji je u Donjoj Austriji (ukjučujući i Beč) posjedovao imanja, mogao se je unijeti u tzv. Gültbuch (vrsta porezne knjige), a zatim i na „Landtafel“ tako da se je mogao uvrstiti u krug staleškog plemstva. Time je dobivao sjedište i pravo glasa u Zemaljskom Saboru  – Niederösterreichisches Landhaus (danas: Palača Niederösterreich, Herrengasse 13). O njegovom oružju u „Muzeju“- govorim na drugom mjestu.  
Zrinyigasse
Ta „prometna površina / Verkehrsfläche nosi ovaj naziv od god. 1869. Prije se je zvala Quergasse i Große Gärtnergasse. Nazvanaa je prema (citat): Niklas Graf Zrinyi. Gradski kotar 2. i 20.  (Czeike, Hist. Lex. Wien)                                                                                                      
Zrinyigasse (2. kotar, od 1900.: 20.), nazvana (1869.) prema (ličnosti) Niklas Graf Zrinyi (1508. – 1566.), koji je poginuo za vrijeme obrane ugarske utvrde Sigeta od Turaka, za vrijeme jednog juriša iz grada; prije toga Quergasse, oko 1863. Große Gärtnergasse.
Mramorni spomenik Nikole Zrinskoga
„Carskom odlukom Franja Josipa I… stavljen je Zrinski na popis „najglasovitijih vojvoda (Kriegsfürsten) i vojskovođa Austrije – za kojim se moramo uvijek povoditi“, pa je njemu u čast i spomen podignut spomenik u naravnoj veličini u Dvorani vojskovođa / Feldherrnhalle u novopodignutom (današnjem) Vojnopovijesnom muzeju. Taj kip je 1865. izradio kipar Nikolaus Vay od Carrara-mramora, a to je bio dar samog cara” (Wiki). 
Kuća Adama Zrinskog i “Zrinskoga postajna” ne spadaju u poglavlje o Nikoli IV. Zrinskom pa će ta tema ostati za drugu priliku.
Nešto o zrinsko-sigetskim knjigama primarne literature tiskanima u Beču i njihovim autorima
Samuel Budina “U vremenu Ungnadovog biblijskog zavoda se je u Tübingenu u druženju s hrvatskim literatima upoznao s hrvatskim jezikom i pismom. Kada su, nakon sigetske katastrofe, među kranjskim plemstvom počeli kružiti prijepisi „Historija Sigeta“ koju je pak napisao tajnik i komornik Zrinskoga Ferenc Črnko na hrvatskom jeziku (vjerojatno na latinici), sastavio je Budina, na nagovor Ivana Khisela i drugih kranjskih plemića, latinski i njemački prijevod (vjerojatno po hrvatskom predlošku na latinici) te je latinski prijevod također i objavio (Historia Sigethi, Beč, 1568.).  Prijevod kojeg je priredio uz pomoć Auerspergovih zarobljenika („za strane i turske riječi“), uglavnom je točan te ima samo malo udaljavanja /od originala/ i većih grešaka.
Dok je Budinin prijevod odmah po objavljivanju bio preveden na njemački, talijanski i španjolski jezik, a možda i na druge jezike, pa se je u najrazličitijim kontekstima pretiskivao te služio kao izvor svakome tko je pokušao dobiti vjernu sliku sigetskih događaja, našao je Anton Kaspret tek 1911. u Auerspergovom dvorcu Losensteinleithenu glagoljski rukopis, u kojem sam ja (Kidrič) prepoznao hrvatski tekst „Historije Sigeta“, kakvog je Budina upotrebljavao u drugom prijepisu.“  (Iz Slovenskog biografskog leksikona)                                                                      
Vrijedno je spomenuti također i Budinin izvor, a to je:
Franjo Črnko                                                                                               
Bio je pisar i komornik Nikole Šubića Zrinskog. Preživio pad Sigeta 1566. i odveden u tursko ropstvo, odakle ga otkupljuje Nikolin sin Juraj. Na njegovu je imanju proveo neko vrijeme nakon povratka iz Turske te možda tada na Jurjev nagovor opisao sigetski slom…
Njegov povijesno-literarni spis Podsjedanje i osvojenje Sigeta, pisan hrvatskim jezikom, kroničarski vjerno iznosi tijek bitke viđene očima jednog od sudionika i najbližih Nikolinih suradnika. Osim prvorazredne povijesne važnosti, Črnkova je kronika i zanimljiv književni prinos. Djelo se mnogo čitalo i prevodilo.
– Ljubljančanin Samuel Budina prevodi ga na latinski: Historia Sigethi totius Sclavoniae fortissimi propugnaculi quod a Solimanno Turcarum imperatore nuper Captum Christianisque ereptum est ex Croatico sermone in Latinum Conversa, per M. Samuelem Budinam Labacensem (Beč 1568).
– Ubrzo je prevedeno s latinskoga na njemački i tiskano u Beču 1568. u dva izdanja, a na talijanskom je doživjelo dva izdanja do 1570. Hrvatski su književnici našli u njemu izvorište svoga viđenja sigetske bitke. Tom su se temom nadahnuli Brne Karnarutić (Vazetje Sigeta grada, Venecija 1584), Pavao Ritter Vitezović (Odiljenje Sigetsko, Linz 1684),
– Nikola Zrinski (Adriai tengernek Syrenaia, Beč 1651.
— Adrianskoga mora sirena, Venecija 1660.) i dr. God. 1912. pronašao je Anton Kaspert (v. gore) u arhivu kneza Karla Auersperga u Gornjoj Austriji u Logensteinleithenu hrvatski original pisan glagoljicom. Izdao ga je latinicom Fran Kidrič, koji je utvrdio Črnkovo autorstvo. Poslije ga je ponovno objavio, nadopunio i ispravio Stjepan Ivšić. Po Ivšiću, taj je glagoljski rukopis nastao u Pokuplju blizu Ozlja prema originalu pisanu latinicom. (HBL)   
Najvažniji bečki (i drugi) arhivski izvori o Nikoli IV. Zrinskom
Ratni Arhiv Beč u Austrijskom Državnom Arhivu, 3., Nottendorfer Gasse 2,
Kriegsarchiv Wien/ KA; Sonderreihe des Wiener Hofkriegsrates Bestallungen (namještenja) No. 40 (1557);
KA Protokolle des Wiener Hofkriegsrates (HKR, Prot.) Reg. Bd. 141, fol. 16 (1560)
Sljedeći izvori nisu iz Beča, nego iz Budimpešte, ali su to pravi izvori za naše svrhe:
Samu Barabas, Codex epistolaris et diplomaticus Comitis Nicolai de Zrinio, svezak 1 – 2, Budapest 1898-99.                                                                                                             
U pisanom obliku priloga se nastavlja s važnijom starijom literaturom.   

U filmu u povodu 450. obljetnice Sigetske bitke naša javnost premijerno će vidjeti dio opreme hrvatskog junaka
Scenarist i urednik Vladimir Brnardić (u travnju 2016) je započeo snimanje novog HRT-ova obljetničkog aduta – dokumentarnog filma o znamenitoj Bitki kod Sigeta.
Ovog se ljeta (2016.) navršava 450 godina od turske opsade Sigeta koju su, osim zaustavljanja prodora Turaka prema Beču, obilježile smrt sultana Sulejmana Veličanstvenog i pogibija vojskovođe, junaka i jednog od velikana naše povijesti Nikole Šubića Zrinskog, tadašnjeg gospodara Međimurja i zapovjednika Mađarske južno od Dunava, kao i zapovjednika obrane Sigeta.
Posudba eksponata
– Želja je bila da, poput “Alke”, opet napravimo igrano-dokumentarni film o Sigetu…
HRT je odlučio ovaj projekt napraviti sam, ali samo u dokumentarnoj varijanti zato što ona igrano-dokumentarna puno više košta jer je u ovoj priči riječ događaju iz 16. stoljeću. Ipak, bit će to cjelovečernji dokumentarac u visokobudžetnoj produkciji koji zasad nosi radni naziv “Siget 1566.” Film će se emitirati 7. rujna 2016., na samu obljetnicu zadnjeg juriša i pogibije Zrinskog – kazao nam je Vladimir Brnardić, inače i rukovoditelj HRT-ova Odjela dokumentarne produkcije i urednik redakcije TV Kalendara.   
Stoga je u proteklih desetak dana (travanj 2016.) HRT-ova ekipa predvođena njime i redateljem Aldom Tardozzijem snimila lokacije i stručne sugovornike u Zagrebu, Budimpešti, Sigetu i Beču. Stručnjaci su objasnili što se to u ljeto 1566. u Sigetu dogodilo, stavili samu opsadu u kontekst cijelog 16. stoljeća te naveli refleksije tog događaja u glazbenoj, likovnoj i književnoj umjetnosti. No, već sad ekipa ovog dokumentarca ima snimljeno nešto iznimno vrijedno,
– nešto za što se gotovo pa i ne zna (vidi gore), i što nikada do sada nije viđeno u hrvatskoj javnosti. To “nešto” staro je četiri i pol stoljeća, pripadalo je upravo našem sigetskom junaku i nalazi se u depou bečkog Muzeja povijesti umjetnosti (vidi gore). A to su – kaciga, sablja i korice sablje Nikole Šubića Zrinskog. Nalaze se tamo i ostaci njegova plašta, ali u prilično su lošem stanju pa se nisu mogli snimiti.
– Kako me zanima vojna povijest, znao sam da to postoji, no ta je činjenica posve nepoznata našoj javnosti. Usto, ti predmeti nikada do sada nisu bili viđeni (v. g.) i ovo će biti prvi put da će biti prikazani kod nas. Kada smo izrazili želju da ih dođemo snimiti, ugodno me iznenadila reakcija ravnatelja bečkog muzeja (v. d.) koji je odmah pristao, omogućio nam obilazak i snimanje cijelog muzeja, posebno ovih eksponata vezanih uz Zrinskog i ništa nam nije naplaćeno. Štoviše, ravnatelju je bilo drago što smo pokazali interes za te predmete pa smo ga potaknuli i na ideju da ih posudi za skorašnje obljetničko izlaganje u čakovečkom Muzeju Međimurja, a postoji i ideja da sablja i kaciga Zrinskog postanu dio stalnog postava bečkog muzeja (Brnardić).
Ostavština Zrinskog postat će dio stalnog postava bečkog Muzeja (v. g.)
(Pa) kako su ti predmeti sačuvani i kako su se našli u bečkom muzejskom depou? Ferdinand II. Tirolski (Habsburgovac), tijekom 16. stoljeća u svom dvorcu Ambrasu (Tirol, kod Innsbrucka) htio je imati kolekciju oružja i oklopa najpoznatijih vojskovođa i junaka svoga vremena pa je uokolo slao pisma s molbom da mu se takvi predmeti pošalju (a bio je kolekcionar i drugih vrijednih umjetnina, manuskripata i sl – nap. prir.).
– S obzirom na njegov status i ugled, mnogi su se takvoj zamolbi odazvali. Kako su se u toj njegovoj kolekciji našli i predmeti koji su pripadali Zrinskome, vjerojatno je da je Ferdinand takvo pismo napisao i Zrinskima. A u jednom od njegovih inventara iz 1577. spominje se da su tamo kaciga i sablja Nikole Šubića Zrinskog, što znači da su Zrinski te predmete brzo poslali… (v. g.) /Ovdje je/ snimljeno, nešto detaljnije objašnjenje ravnatelja bečkog muzeja dr. Matthiasa Pfaffenbichlera (v. g.), koji je kazao da je Ferdinand II. nadvojvoda od Tirola i sam vodio dva pohoda protiv Turaka.
– Vjerojatno je osobno poznavao Zrinskog (teška špekulacija! – prir.) jer je bio u tom krugu carskih vojskovođa i svakako je htio i te predmete Zrinskoga, zajedno s još 140 drugih junaka, čuvati u svojoj zbirci oklopa. U svom dvorcu u Ambrasu uredio je i malu tursku zbirku gdje se predstavio kao vojskovođa protiv Turaka, a u tu sliku spada i Nikola Zrinski kao sličan junak u borbi protiv Turaka. Ferdinand II. nije skupljao samo predmete vojskovođa s kršćanske strane, koji su se borili protiv Turaka, nego se silno zanimao i za tursku kulturu i važne turske ličnosti. Tako u zbirci imamo sablju sultana Sulejmana, s njegovom tugrom /tugra je dekorativni natpis imena – Namenszug, v. g./  te Sulejmanov štitnik za ruku (željezna rukavica – prir.). Dakle, skupljao je čak i predmete velikog Nikolina protivnika, a imao je i kacigu jednog od najvažnijih velikih vezira toga doba Mehmed-paše Sokolovića (Pfaffenbichler), dodavši da su kaciga i sablja Zrinskog oblikom slijedile osmanski primjer jer njegova kaciga posve odgovara obliku one Sokolovićeve, dok sablja odgovara tipu Sulejmanove sablje (v. g – orijetalizacija.).                  
Na sablji – grb                                                                                           
– Tu vidimo gdje su bili uzori – u vrhu osmanske vojske. To nije čudno jer je osmanska vojska bila dominantna, u ono je doba bila valjda najjača vojska u Europi. To je bio protivnik kojeg su se silno plašili, protiv kojeg su se borili, ali kojemu su se donekle i divili i oponašali ga (v. g.). Otud i cijeli oklop Nikole Zrinskog koji je napravljen po uzoru na osmanske. A točno znamo da je to sablja Nikole Zrinskog jer na balčaku, na gornjoj ploči, stoji njegov grb. Zato se može nedvojbeno identificirati, ne samo zato što se već u inventaru Ambrasa pojavljuje kao predmet Nikole Zrinskog nego je i na samom oružju jasno označeno da je riječ o tom velikom junaku u borbi protiv Turaka – kazao je ravnatelj bečkog muzeja (v. g.)…
(Tu se) na srebrnoj glavici čelične sablje nalaze ugravirana slova – NCPPZ, orlovska krila i kula te zmaj.                                                                                                           
Bečki muzej ovog će ljeta (2016.) sablju i kacigu posuditi muzeju u Čakovcu (pisano u travnju)                    
– Sačuvane su i korice sablje. Ostalo je drveno ležište i srebrni okovi… (a) postoji i katalog iz toga doba s prikazom Zrinskog.                                                                                 
– Kaciga i sablja Zrinskoga trenutačno nisu izložene u Muzeju jer se dugo vodila rasprava treba li izložiti i ostatke njegova kaputa (dolame). Sačuvani su i ti originalni ostaci, no oni su u 19. stoljeću prerađeni i jako oštećeni pa ih u sadašnjem obliku ne možemo izložiti. Ono što je od tog kaputa preostalo nije prikladno prikazati kao svečanu odjeću tog hrvatskog bana, pa je zato odlučeno sve to ostaviti u pohrani. No, napravit ćemo novi postav te zbirke pa ćemo izložiti i kacigu i sablju Nikole Zrinskog, a u povodu jubileja ove ćemo ih godine poslati na izložbu u Hrvatsku. Usto, Zrinski se pojavljuje i u prvom ilustriranom muzejskom katalogu na svijetu, Armamentariumu heroicumu. Taj katalog izrađen je po narudžbi Ferdinanda II. (Tirolskog). Bakrorezi koji prikazuju pojedine ličnosti sačinjeni su još za Ferdinandova života, a nadvojvoda je osobno intervenirao u nastanak tekstova. Poslije njegove smrti latinski je katalog 1601. objavio njegov sin (a) prema stanju iz 1601. se  točno doznaje koji su predmeti bili povezani s kojim ličnostima.
Kratice natpisa Nicolaus perpetuus de Zrinio
– Riječ je o tri predmeta: kacigi, sablji i mentenu (ugarski mantil, ogrtač s krznom koji je sprijeda otvoren).  Kacigu zvanu šišak (njem. Zischägge) u Hrvatsku su donijeli Osmanlije početkom 15. stoljeća. Taj se tip udomaćio u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Obojena je žarkim bojama, što je skromnija varijanta. Hrvatsko-ugarska husarska (v. g.) sablja iz sredine je 16. stoljeća. Na njenoj srebrnoj glavici ugravirana je 1562. godina te kasnija varijanta grba obitelji Zrinski. Donju lijevu polovicu grba čine orlovska krila, a na desnoj je strani kamena kula (grb Čakovca / Čakov turen, Tshakaturn – prir.). Iznad (grba) se nalazi zmajska glava. To znači da su Zrinski spadali u vitezove Reda od zmaja (Societas nostra Draconitarum – prir.). Na kapici glavice nalaze se i slova NCPPZ, što znači “Nicolaus comites perpetui (de) Zerin” (v. g.), ili “Nikola grof vikovični Zrinski”. Ispod drška nalazi se srebrna i pozlaćena križnica ukrašena arabeskom. Menten – ukrasni plašt s rukavima koji se nosio preko oklopa, dakle Waffenrock, sopravesta (prir.) izrađen je od svile, bio je bijel s crvenim listolikim dekoracijama orijentalnog podrijetla  –  kaže nam stručnjak za staro oružje Tomislav Aralica.                          
– Ova tri predmeta iznmno su važna za našu povijest jer se sa sigurnošću zna da su pripadali Zrinskom. (Božena Matijević, Večernjak)                                                                             
(Napomene priređivača – Preneseno na početak za Žubrinića) MAKNUTI “za Žubrinića”
Kada je u Večernjaku izašao ovaj članak, napisao sam za Hrvatske Novine (Željezno) odgovor na njega s primjedbom da se kod nas stalno iznova izmišlja topla voda te sam naše nevježe pozdravio s bon-motom: „dobro jutro Kolumbo, otkrio si Ameriku!“ Pa je tako mudra  i tvrdnja da „ti predmeti nikada do sada nisu bili viđeni“ (??).
Naime, spomenuti izlošci već 120 godina (od Milenijske izložbe 1896. U Budimpešti) putuju povremeno u Mađarsku. Tako sam i ja još 1990./91. našao ove eksponate u katalogu Milenijske izložbe (njemačka verzija). Oko toga bi se mogla ispričati i duža priča, ali to neka bude za pisano oblik ovoga priloga.                                                                                                              
– Apropo „depoa bečkog Muzeja povijesti umjetnosti“ – ako dođete u taj muzej (KHM) i pitate za te izloške, pogledat će vas bijelo i reći: to uopće nije kod nas ovdje, nego u našem dislociranom odjelu „Dvorskoj lovnoj i oružnoj komori“ (Hofjagd- und Rüstkammer) u Novom Hofburgu (pored Austrijske Nacionalne Biblioteke) – no i to je duga priča, pa više o tome na drugom mjestu. Naravno da je Ambraski inventar iz 1577 imao zavedene i ove predmete, jer mu ih je Nikola uputio još za svog života – prije 1566.            
– I spomenuti „ravnatelj bečkog muzeja Dr. Matthias Pfaffenbichler“ nije direktor cijelog KHM-a, nego samo spomenute Komore.
Navedeni predmeti neće „ući u stalni postav bečkog Muzeja“, nego samo u vitrine rečene Komore (iako ona jest u okviru Muzeja).                                                                                    
– Orijentalizacija oružja kod Ugra, Hrvata, Poljaka i nekih drugih naroda tj. njihovih vojski – imala je i svrhu da se neprijatelja tuče njegovim vlastitim oružjem, ali je to sobom donosilo određene probleme (o čemu – drugom prilikom).
– Uz spominjanje hrvatsko-husarske sablje recimo i to da se je vrsta lake konjice, poznata pod nazivom husara nazivala također i „hrvati“ tj. ovaj naš etnikon je postao oznaka za taj red vojske – hrvatska konjica i sl.
– Tumačenje kratice imena Nikole Zrinskog nije sasvim korektno interpretirano, pa ga ovdje ispravljam (Šuvarove škole su ukinule nastavu latinskog jezika – pa vidimo kakve su posljedice toga).
Večernjakovu priču je odmah preuzeo bečko-balkanski časopis KOSMO: „Wiener Museum bewahrt nationales Kulturgut Kroatiens auf“ (13. 4. ’16.) – i dodao tome svoj balkanski senf, ali to je d/r/uga priča…
Josip Seršić, Beč