Darko Varga 1956-2017 distinguished Croatian publicist

Baranja sa svojim vrijednostima, nažalost mnogih vrijednosti koje nisu otkrivene, napisane, predstavljene, prije svega, lokalno, i dalje ostaje “veliki potencijal”“ koji se danas svodi samo na iće i piće.
Potrebno je više raditi na popularizaciji vrijednosti, s materijalima: pisanim, audio, video, internet, koji trebaju doprijeti do svake kuće, do svakog stanovnika. Bez sustavnog rada i uključenja više ljudi koji bi radili na predstavljanju vrijednosti Baranje: kulturoloških, povijesnih i inih, i Osijek gubi jer ovako, ima samo fizičko, ali nema i duhovno zaleđe.
* A što bi od titule mogli dobiti? Koje su njezine prednosti?
I bez titule, Osijek je oživio. Ljudi su se pokrenuli. Na više područja, iz raznih krugova: fakulteti, razne institucije, razne organizacije i pojedinci žele doprinijeti. Ima tu i opasnosti kada laici, uz sav entuzijazam, rade krive stvari u nedostatku znanja i bez oslanjanja na struku u svom radu.
Nije dovoljan samo entuzijazam koji će trajati do dobivanja/nedobivanja titule.
Što hoću reći? Ljudi su se pokrenuli zbog titule, žele osvojiti “„zlatnu medalju”“, ali po meni, ova kandidatura je šansa da se grad pokrene, podigne , dovede u bolje stanje nego što je danas. Ne smije se stati i onda ako se dobije/ ne dobije ta “zlatna medalja”. Najveći dobitak je taj da su se kreativni ljudi pokrenuli.
* Ako ponesemo ovu titulu, imat ćemo zadatak pokrenuti brojne programe i(li) infrastrukturne projekte kako bismo ju opravdali? Što vidite kao prioritet? Što Osijeku treba ostati nakon 2020.?
Dodjeljivanje titule je simbolički čin. Bitan je sadržaj. Vjerujem da se titula dodjeljuje onom gradu koji je najviše napredovao u određenom vremenskom razdoblju i ona bi trebala biti poticaj da se grad i dalje razvija.
Imati zadatak? Od koga?
Ako ne radimo projekte ZBOG SEBE i zbog svoje bolje budućnosti, zbog kvalitetnijeg života onda je stvar pogrešno postavljena. Kome se to trebamo pravdati i zašto?
Vidim da je ova kandidatura pokrenula kreativno ljude i to je najveći dobitak za grad. Prioriteti? Hm. Teško je izdvojiti koji projekti bi trebali dobiti prednost. Ima puno ideja, a javljaju se nove i nove. Već to je dobitak: oslobodio se duh. Što treba ostati nakon 2020.? Ne smije se stati, treba raditi i više nego za ovu kandidaturu. Ako ste mislili na materijalno, što bi trebalo ostati nakon 2020., prioritet bih dao izgradnji koncertne dvorane za kojom Osijek vapi: VA Brevis, Osječki zumbići, Lipa…
* Što vidite kao najveći potencijal kulturne djelatnosti Osijeka, je li on dovoljno iskorišten?

Prvo. Kultura nisu samo institucije. Kultura mora doći do svakoga, mora biti “dohvatljiva”“, u kulturi treba sudjelovati, a ne biti samo njen puki konzument: gledatelj, slušatelj. Kultura življenja, kultura ponašanja u prometu, na ulici, u tramvaju, možda više spadaju u pojam civiliziranosti, ali važno je to reći. Nekultura je suviše glasno pričanje, vikanje da bi se skrenulo pozornost na sebe. Potrebno je ukazivati na loše primjere u ponašanju, prometu i educirati ljude i pokazivati dobre primjere. Ovako, je sve veći jaz između tzv. elitne kulture i svakodnevnog života.
Kultura bi trebala oplemenjivati ljude, a vidimo sve veći jaz između tzv. “„elitne”“ kulture i svakodnevnice. Možda bi u sklopu projekata kulture trebalo raditi radionice, prezentacije, koje bi se približile širem sloju ljudi i educirale.
Glede potencijala. Osijek ima potencijala i značajnih rezultata ostvarenih u Svijetu. Najbolji primjer je VA Brevis, vokalni ansambl (zbor) koji je osvojio najveće vrhunce u zborskom pjevanju na Svijetu. Nažalost, sredina u kojoj djeluju ih manje cijeni nego svi vrhunski stručnjaci iz Svijeta, pa i na jednoj lokalnoj televiziji gledamo Zagrebačke mališane, a ne Osječke zumbiće. Ima tu svega: i zavisti, ali prije svega NEZNANJA. Oni koji odlučuju o novcima, nisu na razini ovog zbora. Tu se treba zamisliti i pitati: tko su oni koji odlučuju o financiranju kulture? VA Brevis je rezultat dugogodišnjeg, sustavnog i stručnog rada, a ne slučajnosti ili trenutnog bljeska. Važno da ima više KUD-ova, zborova, klubova itd. koji su vođeni stručnim osobama. Potrebno je širiti bazu, a za to treba imati politiku u kulturi, imati viziju razvitka kulture. Dobro je imati HNK, Dječje kazalište, ali to nije dovoljno.
* Identitet treba pronaći, utvrditi i usmjeriti. Koji je osječki kulturni identitet? Na koji je način potrebno taj identitet promicati na regionalnim, nacionalnim i europskim razinama?
Korijeni osječke kulture su mitteleuropski. Na tome treba graditi identitet. Amerikanci, koji nemaju povijesti, identitet grade na svojim predsjednicima i pljačkašima, razbojnicima. Osijek bi trebao, recimo, graditi identitet na svojim nobelovcima.
Pitajte na ulici 10 ljudi znaju li da su se u Osijeku, u istoj gimnaziji, školovala dva dobitnika Nobelove nagrade. Koliko od njih će znati točan odgovor? 2? 3? 5? 10? Opet dolazimo do onih 5 rečenica koje bi svaki građanin o svom gradu trebao znati. Nije dovoljno u elitnim krugovima, u znanstvenim časopisima pisati o tome. Treba doći do ljudi.
Ako stanovništvo ne zna svoju povijest, svoje vrijednosti, onda je bespredmetno govoriti o kulturi. Nije kultura ono što “živi”“ u uskom krugu ljudi. Kulturna elita i konzumenti kulture. Ovi konzumenti, u njih treba ulagati. Današnja sredstva komunikacija to omogućuju, a i u školstvu bi trebalo obrađivati više lokalnih tema s kojima će se djeca upoznavati.
Ako postoje vrijednosti koje imamo, naravno da ih je potrebno promicati na svim razinama, a to treba znati, to mora biti dio sustava, plana i naravno novaca.
Potrebno je ulagati u budućnost, ali, nažalost, mnogi projekti i “projekti” traju jedan mandat jedne vlasti, onda se na, recimo, uspješne osječke zborove gleda kao: naši i vaši zborovi, a SVI su naši, osječki i trebamo se radovati uspjehu svakog zbora. Zborove sam uzeo kao primjer razmišljanja i ponašanja.
Identitet Osijeka je i osječki tramvaj i Tvrđa, Solarski trg i “Bendek”“ i konkatedrala, Osijek je i “„lega”“, Osijek je pecanje (1/5 svih pecaroša u Hrvatskoj registrirano je u Osijeku i okolici), itd., itd. Već 14 godina radim na knjizi “Osječki pecaroški priručnik”“ koja bi trebala “pomoći”“ izgradnji tog osječkog identiteta jer ne govori samo o pecanju nego bilježi jedno vrijeme i specifičnu osječku leksiku koja upravo dokazuje taj specifični, osječki identitet. Ali, kako tu knjigu približiti građanima kada nema novaca za njeno izdavanje. Siguran sam da u Osijeku ima puno kreativnih ljudi koji bi imali što reći, ali “zapnu”“ s novcima.
* Smatrate li da postoji jasna kulturna politika i suradnja najšire platforme kulturnih dionika? Zašto su one važne?
Već sam ranije o tome rekao. Ne postoji jasna kulturna politika. Kao u mnogim drugim područjima postoji neka stihija, potezi su razine: od danas do sutra. Kultura je sustav kao što postoji čitav niz drugih sustava. Da bi sustav funkcionirao on mora biti osmišljen, financiran , vođen i praćen, rezultati valorizirani, mjereni.
Sudionici u kulturi moraju surađivati na zajedničkim projektima, moraju biti otvoreni jedni prema drugima, a ne se zatvarati u svoje područje, u svoju instituciju.
Vrijeme je multidisciplinarnosti, a kako sam na početku rekao, ljudi su se skloni zatvarati u fileove, razmišljati “po šemi”“, a često je ta šema naslijeđena iz nekih soc-realističkih vremena.
* Ako postoji, navedite jedan temeljni problem osječke kulture?
Jedan temeljni problem? Nema ništa jednoga i temeljnoga, apsolutnoga problema kojim bi se naslikalo stanje osječke kulture. Već sam ranije izrekao nekoliko problema, između redova. Kako je kultura sustav, onda kada nema sustava u kulturi nema ni kulture. Ona danas većinom ovisi o entuzijastima koji su često nestručni. Drugi problem su “„četverogodišnji držači kese”“ koji nisu dorasli svom položaju zbog neznanja, nezainteresiranosti i podjela na “naši i vaši”“ ili kako je to najbolje izrekao bivši premijer: “ili mi ili oni”“. Taj boljševički mentalni sklop je najveći problem u kulturi. Kako u kulturi tako i u društvu. S vrhova vlasti, taj mentalni sklop se preslikava i na niže hijerarhije, a nažalost i na mlade ljude koji danas imaju mogućnosti izražavanja, imaju slobodu izražavanja i stvaranja.
Nažalost, vidim nezainteresiranost mladih. Danas nema onakvih, šezdesetosmaških buntovnih mladih ljudi koji bi mijenjali svijet. “Ne da mi se”“, “„neka netko DRUGI riješi moje probleme”“.
Zato je potrebno animirati mlade ljude u razne aktivnosti od tehničke kulture na dalje, a ponavljam: za to mora postojati vizija, strategija, plan i naravno novci.
* Kako kulturne vrijednosti učiniti dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana? Je li tko zakazao?
Na neki način već sam prije odgovorio na ova pitanja. To jest bit: “kulturne vrijednosti učiniti dijelom svakodnevnog života najšireg broja Osječana”“. Da bi se to ostvarilo potrebno je puno raditi. Znanost, institucije se trebaju približiti “običnom čovjeku”. Joj kako mrzim tu riječ.
Potrebno je kulturu popularizirati kao što to rade s popularizacijom znanosti.
Dobiti nagradu, biti uvršten među europske gradove po kriteriju kulture je lijepo, ali meni je važnije da Osijek, moj rodni grad, bude bolji, ljepši, civiliziraniji s više sadržaja u kulturi da u gradu postoji npr. jazz-club, da grad ima koncertnu dvoranu gdje se mogu ugostiti vrhunski izvođači iz Europe i Svijeta, da ima npr. gudački kvartet, da se događaju festivali, a ne samo fišijade u raznim oblicima, da u Osijeku bude bogata izdavačka djelatnost, da kreativni dobiju šansu reći svoje, ono što imaju reći i OBOGATITI nas sve. Da, osim toga, a ne manje važno: da biciklisti ne “prelijeću”“ zebre, nego da siđu s bicikla i preguraju ga pješice, a da mladi čovjek u tramvaju ponudi sjedalo starijoj gospođi. Te kinderštube smo ZABORAVILI. Obnovimo ih. Tanka je granica između civiliziranosti i kulture.
Izvor oskultura.com

Prema receptima iz kuharice Zrinskih pripremljeno je nekoliko jela. Zanimljivo je da se u njihovoj kuhinji svakodnevno rabilo čak tridesetak začina. U kuharici je opisano oko 300 jela, svega je bilo od rakova, školjki, piletine, svinjetine, Zrinski su se hranili raznovrsno.
Uz vrijedan doprinos hrvatskoj historiografiji, točnije ekohistoriji, knjiga može poslužiti i kao priručnik za istraživanje i usporedbu nekadašnje i današnje kuhinje.
Izvor magazin.hrt.hr

PROSLOV iz knjige
Živjeti u “ostacima ostataka” Hrvatske u doba Zrinskih
O Zrinskima (nešto manje o Šubićima Bribirskim) na hrvatskom jeziku dosad je objavljena prava biblioteka knjiga, publikacija i radova. Unatoč toj činjenici, o Zrinskima i njihovu vremenu niti približno nije istraženo i rečeno sve. Objavljeni radovi, a pogotovu simpoziji najupućenijih stručnjaka, uglavnom su se bavili tzv. “visokom” poviješću: istraživali su glavne događaje i ličnosti koje su ih kreirale i vodile. Uz to, dobar dio radova, osobito do prije kojih pola stoljeća, bili su gotovo izričito prožeti euforičnim gledanjem na povijesnu ulogu Zrinskih, gradeći (povijesno i te kako potreban) kult Zrinskih u razvoju hrvatske borbe za slobodu i nacionalnu opstojnost. Dakle, i na tom općepovijesnom planu još i danas nedostaju realne analize vremena i uloge Zrinskih u hrvatskoj prošlosti, odnosno objektivna ocjena njihova djelovanja i važnosti u kontekstu hrvatske, europske i svjetske povijesti. Na ta pitanja odgovore će dati educirani vrhunski stručnjaci, koristeći kod toga povijesne izvore svih zainteresiranih strana, pa i turske. Mora se konstatirati da su u rasvjetljavanju te važne etape povijesti ovog dijela Europe znatno aktivniji mađarski stručnjaci, iako i hrvatski polučuju sve zapaženije rezultate.
U istraživanju vremena i uloge Zrinskih također nedostaju radovi o povijesti svakodnevice, dakle o načinu života, njegovim kvalitetama i manjkavostima. Manjkaju cjelovitiji odgovori kako se u to doba zapravo živjelo u reliquiae reliquiarum Hrvatske, kakvi su bili oblici i izričaji svakodnevnog tijeka života, odnosno kakva je bila povijest i sudbina i tzv. maloga čovjeka. Danas se u svijetu velikim koracima razvija grana povijesti koju su nazvali ekohistorija. Pojednostavljeno rečeno, to je povijesna disciplina koja proučava tijek, oblike i intenzitet međuodnosa čovjeka i prirode kroz povijest.
A nekad je ta simbioza prirode i čovjeka bila znatno važnija nego li danas. Dakle, povijesna istraživanja trebaju se “spustiti” u mikroprostor, među ljude i u prirodu, da bi se mogao bar donekle rekonstruirati život svakodnevice.
Na tragu takvih istraživanja je i ova knjiga. Ona donosi pravu bujicu podataka (zapravo, građu) o jednom segmentu svakodnevnog života u vrijeme Zrinskih: kako se u to doba proizvodila hrana, kako se jelo, pilo i blagovalo. Usput se i ova knjiga bavi i općenitim predstavljanjem obitelji Zrinski i njihova odnosa spram povijesnih zbivanja i ličnosti toga doba. Međutim, težište prikaza je ipak na sustavnoj prezentaciji svih sastavnica prehrane toga burnog vremena. Tom ekohistorijskom temom dosad se bavilo vrlo malo istraživača, a velika vrijednost ove studije je i u tomu što autor najvećim dijelom koristi mađarske povijesne izvore, odnosno donosi građu koja je dosad mahom bila nepoznata hrvatskoj historiografiji.
Iako se prvenstveno bavi prehranom, pilom i blagovanjem, ova knjiga daje vrlo široki uvid u način života na vlastelinstvima Zrinskih, odnosno na njihovim dvorovima i u utvrdama, pa i niz zanimljivih i manje poznatih podataka o pojedinim članovima grofovske obitelji Zrinski (i drugih osoba vezanih uz njih), te o tadašnjim važnim zbivanjima. Tako u prva tri poglavlja knjiga donosi temeljite podatke o članovima obitelji Zrinski od Nikole IV. Zrinskog do Adama Zrinskog, odnosno o životu na Čakovečkom vlastelinstvu od 1546. do 1691. godine. Tu su obrađeni i podaci o titulama i funkcijama Zrinskih, o njihovim vjenčanjima i brakovima, vezama s drugim velikaškim obiteljima i tadašnjim humanistima i umjetnicima te o povijesti i značenju znamenite Bibliotheke Zriniane.
Upravo iz djela iz te knjižnice izvire i jedan dio građe koja je obrađena u ovoj knjizi, što joj daje dodatnu vjerodostojnost. Donose se i suvremeni opisi zrinskoga dvora i utvrde u Čakovcu, na kojem se dobrim dijelom i “odvija radnja” ove knjige.
Logičnim redoslijedom potom se prikazuje “okvir” u kojem se odvija, događa blagovanje. Pravom bujicom dosad nepoznatih ili malo poznatih podataka (uglavnom iz mađarskih, ali i drugih vrela) opisuju se tadašnje blagovaonice, oprema i posuđe, pokućstvo i prostorni rasporedi, te običaji i posluga kod blagovanja. Da bi opisao izvorište zrinskog posuđa i druge opreme, autor temeljito prikazuje i povijest i značenje njihovih rudnika i rudarstva – pogotovu rudnike u Gvozdanskom (gdje su Zrinski kovali i vlastiti novac) i na Medvedgradu, te tradicionalno ispiranje zlata na rijekama Muri i Dravi. Iza toga slijedi opis i popis posuđa za jelo i piće, jedaćeg pribora, te načina posluge i običaja organiziranja zabava i proslava. U tom bloku knjige prikazana je proizvodnja hrane i opskrba za posadu i stanovnike slavne utvrde Siget (Szigetvar), s posebnim osvrtom na prehranu i obranu utvrde tijekom opsade i bitke u 1566. godini, koja je završila herojskom pogibijom Nikole IV. Zrinskog.
Vinogradima, podrumarstvu, pečenju rakije i pripremanju likera očekivano je posvećena osobita pozornost. S tim u vezi je i uživanje u kavi i duhanu. I u tim agrarnim granama na vlastelinstvima Zrinskih nije se nimalo zaostajalo za razvijenom Europom -– dapače, iz Europe se dolazilo u Čakovec da se vide novine i običaji. To se odnosi i na načine kuhanja i pripremanja hrane, uz primjenu tada najmodernije opreme u kuhinji. Posebno poglavlje posvećeno je opisima prometanja hranom, jer su zrinska imanja i u tom segmentu trgovanja imala izravne veze s gotovo cijelom Europom.
Knjiga donosi fascinantne, temeljite opise proizvodnje svih vrsta hrane na imanjima Zrinskih.
Pravo je čudo kako se uopće do danas sačuvalo toliko građe i opisa proizvodnje povrća, voća, bilja, pa i stoke, peradi, ptica, ljekovitoga bilja i drugih prehrambenih proizvoda, a autor ih je pronašao mahom u mađarskim vrelima i ovdje ih je popularno i sustavno prezentirao. Valja osobito istaći zanimljive opise i ocjene značenja tadašnjeg lova i ribolova, vrste i načine pripremanja riba, zatim oblike i uspješnost skladištenja i čuvanja hrane, te proizvodnju i dobavu začina, dodataka jelima, mliječnih proizvoda, pa opise mlinarstva i proizvodnje tjestenine i kruha, te konačno tekućih dodataka jelima. Taj vatromet podataka o hrani i prehrani završava zbirkom recepata iz vremena Zrinskih. Tu je ponajprije rukopisna kuharica Zrinskih, ali i recepti iz zbirki Galgoczy i Fay, te iz znamenite Koložvarske kuharice. Ponovno pripremanje i popularizacija tih starinskih jela zacijelo bi danas bio pravi turistički hit. Na kraju knjige uvršteni su i dodaci (dokumenti) o sadnji i cijepljenju voćaka, te obilje podataka o prihodima i izdacima imanja Zrinskih, a posebice o poslovanju kuhinje.
Da zaključimo, ova je knjiga nesumnjivo vrijedan prinos poznavanju povijesti Hrvatske (i Ugarske) u doba Zrinskih (16. i 17. stoljeća). Ona je sadržajna i ekohistorijska novina, koja baca novo historiografsko svijetlo na život u “ostacima ostataka” Hrvatske u doba obrane i borbi s Osmanlijama.
Građa iz ove knjige zasigurno će mnogim istraživačima pomoći u njihovim studijama o Zrinskima i njihovu vremenu (iz bilo kojega gledišta), te će svakako biti poticaj novim stručnjacima da se bave tim povijesnim razdobljem.
Dragutin Feletar
U Zagrebu, na 449. godišnjicu Sigetske bitke (7. rujna 2015.).
Izvor www.google.hr

Darko Varga, načelnik Općine Bilje
od 1993. do 2001.g.

Za vrijeme mandata Darka Varge, kao načelnika Općine Bilje, istaći ćemo samo nekoliko najvažnijih stvari koje su učinjene:

• 1995.g. – Bio je scenarist, producent i redatelj prvog hrvatskog video filma “I rode se vraćaju…” koji je prikazan na festivalu dokumentarnog filma u Mađarskoj,
• 1996.g. inicirao i izradio prvi hrvatski film o Kopačkom ritu.
• 1996.g., u progonstvu, pokrenuo izradu Turističkog prospekta Općine Bilje
• s gradonačelnikom Beremenda (Mađarska) osnovana Koordinacija pograničnih općina i gradova, a 1996.g. potpisan sporazum o suradnji.
• izrađena stranica www.bilje.hr koja je bila druga web stranica jedne općine u Hrvatskoj
• tijekom 1996. i 1997.g. aktivno sudjeluje u procesu mirne reintegracije Podunavlja u pravni sustav Republike Hrvatske.
• 1998. osnovana TZO Bilje
• organiziran prvi Međunarodni dječji festival ekološke pjesme “Bilje 1998”
• izgrađen magistralni cjevovod Bilje-Kopačevo-Vardarac-Lug
• pokrenuta izgradnja javne rasvjete u Bilju
• pokrenut projekt biciklističke staze Osijek-Bilje
• rekonstruirane ceste u Bilju
• uređene divlje deponije i niz drugih projekata

Dobitnik je sljedećih nagrada:

• “Zelena povelja Osječko-baranjske županije”, za promociju vrijednosti Kopačkog rita. (1996.g.)
• “Medalja Vukovar”, odličje predsjednika Republike za aktivno sudjelovanje u mirnoj reintegraciji Podunavlja (1999.g.)
• “Državno priznanje” za posebni doprinos pojedinca u zaštiti prirode i okoliša (Vodice, 2001.g.)

HVALA TI, DARKO, NA SVEMU ŠTO SI UČINIO ZA OPĆINU BILJE!
Izvor Općina Bilje